Bošnjačko političko 20. stoljeće: Bošnjački intelektualci (I dio)

Diwan magazin će u narednom periodu objaviti tekst “Bošnjačko političko 20. stoljeće” prof. dr. Senadina Lavića. Zbog dužine teksta, isti ćemo objaviti u tri nastavka. Čitajte na čemu to Bošnjaci trebaju insistirati i istrajavati da bi ojačali Bosnu i svoju poziciju. Danas vam donosimo prvi dio teksta pod nazivom “Bošnjački intelektualci”

Autor: prof.dr. Senadin Lavić

Bošnjaci su ušli u 20. stoljeće kao rasuta narodna zajednica. Oni su u 19. stoljeću pretrpili strašne gubitke i bili su izgubljeni. Jedni su iseljavali u Osmansko carstvo koje se povlačilo prema Istoku, a drugi su beznadno gledali novog okupatora koji je došao sa Zapada. Završena je bila faza osmanskog feudalizma i slijedio je proces „moderniziranja“ zemlje i njezino uključivanje u evropske tokove i idejne sadržaje. Odjednom su bošnjački feudalci koji su činili oko 91% svih feudalaca u Bosni došli na udar novog poretka. Bošnjaci su identificirani s negdašnjim osmanskim okupatorom, pa se mržnja počela prenositi na njih. Počeli su da ih reduciraju na religijsko određenje, naravno, i oni sami su tome doprinijeli. Većina bosanskog naroda (80% seljaštvo) bila je vrlo siromašna i to je bio jedan od razloga iseljavanja uz nepristajanje da se bude pod vlašću austrijskog cara.

Foto: List Bošnjak je pokrenuo Mehmed-beg Kapetanović 2. jula 1891.

Bošnjacima je trebalo dvadesetak godina da se saberu i odgovore na novu povijesnu situaciju koja je nastala s dolaskom Autro-ugarske vlasti. Mehmed-beg Kapetanović je 2. jula 1891. pokrenuo list „Bošnjak“ u kojem je štitio interese bošnjačkog naroda. Od 20. februara 1903. bošnjački intelektualci pokrenuli su Gajret (prosvjetno i kulturno društvo muslimana) koje su vodili Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić. To je prethodnica današnjeg BZK „Preporod“. U Gajretu se okupila novoobrazovana bošnjačka inteligencija koja je imala dobrim dijelom evropska iskustva i znanja. Uz Bašagića i Mulabdića treba se prisjetiti i Osmana Nuri Hadžića, Osmana Đikića, Hamze Hume, Avde Sumbula. Pored ovog kulturno-prosvjetnog društva, na početku 20. stoljeća, tačnije 3. decembra 1906. godine, formirana je Muslimanska narodna organizacija (MNO) u Slavonskom Brodu. Strankom je upravljao Egzekutivni odbor s Ali-begom Firdusom na čelu. To je bila prva bošnjačka politička partija u 20. stoljeću. Borila se za vakufsko-mearifsku autonomiju bošnjačkog naroda. Iza ove stranke stajali su istaknuti bošnjački zemljoposjednici, ali su ih podržavali široki slojevi bošnjačkog naroda. Tokom prvih godina svoga rada MNO se zalagala za uvođenje punog parlamentarizma i neupitnu državnu autonomiju Bosne i Hercegovine. Uz MNO pojavila se 1908. i Muslimanska napredna stranka (MNS) koja je pokušala nakon aneksije da se nametne kao glavni politički predstavnik bošnjačkog naroda i zaštiti ga od katoličkog prozelitizma. Na njezinom čelu je stajao Ademaga Mešić. Od 1924. godine osnovana je i Narodna uzdanica (muslimansko kulturno društvo) uz koju su vezana imena uglednih bošnjačkih intelektualaca, znanstvenika i javnih ličnosti – Hamdija Kapidžić, Hamdija Ćemerlić, Hamdija Kreševljaković, Muhamed Kantardžić i mnogi drugi.
Nakon uspostave Kraljevine SHS 1918. godine, osnovana je Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) polovinom februara 1919. godine, koja je do rascjepa u martu 1922. godine imala, prema Atifu Purivatri, sljedeće bitne karakteristike: postala je jedinstvena politička partija Bošnjaka, postala je 1920. najjača stranka u BiH, JMO je u rukovodstvu imala vrlo heterogen sastav iz različitih slojeva društva, prvo rukovodstvo JMO nije bilo jedinstveno, prvih godina postojanja JMO porastao je ugled dr. Mehmeda Spahe koji u početku nije bio među osnivačima stranke niti je biran u prvo rukovodstvo JMO (tek u oktobru 1921. dr. Spaho se bira za predsjednika JMO umjesto dotadašnjeg predsjednika Ibrahima Maglajlića), poslije 1923. u JMO je prevladao interes nekoliko hrvatski orijentiranih ličnosti itd. JMO nije uspjela zaustaviti antibosansku politiku prvih susjeda, a to je najvidljivije na primjeru sporazuma o podjeli Bosne između Cvetkovića i Mačeka 1939. godine. U rukovodstvu JMO došao je do izržaja „mentalitet i psihologija sitne buržoazije, koja je sklona da se sporazumijeva i pogađa sa svakim od koga može izvući bilo kakve, pa makar i vrlo sitne i privremene koristi“. (A. Purivatra, Nacionalni i politički razvitak muslimana, Sarajevo, 1969.)

Foto: Sa osnivačke Skupštine SDA u Novom Pazaru, 1990.

Od 1945. godine Komunistička partija (Savez komunista) je napravila jednopartijski sistem i kao princip svoga djelovanja postavila interes radničke klase. Klasno pitanje je dominiralo nad etničkim pitanjem i odredilo ga na svoj način. Komunisti su rekli da su rješili tzv. „nacionalno pitanje“ u Bosni tako što su Bošnjake držali u stanju „neopredijeljenosti“ da bi ih poslije nazvali imenom „Muslimani“ i proglasili ih „nacijom“, ali s tim se nisu slagali srpski nacionalisti koji su 1992. godine krenuli u anuliranje takvih određenja i „dovršenje“ Bosne i Bošnjaka. U prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije iz 1956. godine Bošnjaci i Bosna nisu predstavljeni ni pomenuti kao posebna narodna i kulturno-povijesna cjelina. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća ravnatelj hrvatske leksikografske institucije, akademik Dalibor Brozović otpremio je na uništavanje 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije. Pojava separata „Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina“, u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije (svezak drugi, 1982), otvara nove diskusije i sporenja oko identiteta bošnjačkog naroda. Iza ovoga separata stala je glavnina znanstvenika i politički vrh Republike BiH iz tog vremena. Znanstvena prelomnica u Bosni, a povezano s Bošnjacima, dogodila se s ovim separatom iz drugog izdanja koji je uređivao akademik Muhamed Filipović kada je jasno naznačena posebnost Bosne i Bošnjaka koje su još uvijek nazivali „Muslimani“. Ovim je postuliran put za znanstveno elaboriranje narodnog identiteta Bošnjaka koji su držani u nekoj vrsti isključenosti iz povijesti, posebnoj vrsti antropofagije, te unaprijed zacrtanoj liniji interpretiranja etničkog razvitaka koji je određen velikodržavnim historiografskim pogledom. Bosna je imala svoj stari narod i on je polahko počeo da govori o sebi. Antibosanskim nacionalistima i šovinistima nije se sviđalo što je u Bosni i Hercegovini osnovana Akademija nauka i umjetnosti, Univerzitet u Sarajevu, Klinički centar, Zimske olimpijske igre 1984. godine, položaj Republike BiH prema Ustavu iz 1974. i druge pojave i institucije.

U Sarajevu je 1990. godine osnovana Stranka demokratske akcije (SDA), politička partija koja je u svome programu isticala brigu za pripadnike „muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“. Stranka je osnovana u tenutku kada je sve bilo spremno da se sahrani zajednička država koja je uspostavljena 1943. godine i razvijana poslije Drugog svjetskog rata, te da se nastavi tamo gdje su stali Cvetković i Mačke 1939. godine. Već je bio pripremljen memorandum SANU 1986. u kojem su Srbi prikazani kao žrtve i gubitnici. Tih godina bilo je suviše naivnosti, straha, nevjerice da je moguće uništiti „bratstvo i jedinstvo“. Pjevalo se i zaklinjalo Titu i državi! Mnogi intelektualci su primjenili nojevsku “strategiju“ djelovanja i pričali bajke za malu djecu. Među rijetkima koji su detektirali dolazeći pakao bio je profesor Fuad Muhić. Naravno, ne smijemo zaboraviti rijetke bošnjačke intelektualce koji su djelovali s pozicije ljevice i propadajuće ideologije kao i intelektualce koji su preko religijskih koncepcija pokušavali interpretirati društveni kontekst i pojave u njemu… Ali gdje su bili ostali bošnjački intelektualci kad se odlučivalo o političkoj sudbini bošnjačkog naroda? Postoje najmanje tri oprečne hipoteze o bošnjačkim intelektualcima tokom dvadesetog stoljeća. One nam trebaju omogućiti da idemo dalje u promišljanju i dođemo do jednog neophodnog pojma intelektualne odgovornosti i spremnosti da se bori za vlastite stavove.

Prva hipoteza kazuje da je veliki broj bošnjačkih intelektualaca neodgovorno postupao i nije kvalitetno branio bošnjački i bosanski interes tokom 20. stoljeća (čast izuzecima), nego su se sakrivali iza omamljujućih, mimikrijskih kvazi-koncepcija politike, religijske egzotike i bezidentitetnog vegetiranja koje je vrhunilo u ignoriranju svoga narodnog bića. Oni su bili sve drugo samo ne Bošnjaci! Bili su internacionalci, kosmopolite, Eskimi, Marsovci, hrvatsko cvijeće, najrasniji srpski plemići… Ova hipoteza podrazumijeva one događaje i procese u kojima se bošnjačka intelektualna snaga gubila u nekorisnim nebosanskim i nebošnjačkim projekcijama prvih susjeda koje su ih hipnotizirale i držale izvan realnosti. To je također ona faza u povijesti Bošnjaka u kojoj se nije posvetila posebna pažnja razvijanju društveno-znanstvene misli spram tradicionalnog svjetonazora koji nije distingvirao narodne i nacionalne interese od religijske koncepcije svijeta, nit modernost spram feudalnog doba.

Druga hipoteza ukazuje na postojanje jedne grupacije bošnjačkih intelektualca koja je djelovala na razini prevaziđene ideologije, romantičnih ideja, nerealnih slika, a predstavljala se kao „znanstveno zasnovana“ grupacija. Iza njih je ostala koncepcija politike koja je prožeta lažnim predstavama o sebi, religijskim primjesama i koja sasvim liči na islamizam – ideologiju vjere ili prostu populističku politizaciju vjerovanja u Boga – a nije nastavila onaj pokušaj iz 1890-ih na modernizaciji i racionalizaciji bošnjačkog narodnog bića u evropskom smislu. Ova vrsta bošnjačkih intelektualaca neprestano se prepoznaje tokom cijelog dvadesetog stoljeća kroz one pokušaje da se politika i kultura pretvore u neku formu operacionalizirane i objektivirane religijske slike svijeta. U vidicima ove grupacije nacionalno pitanje bilo je, ustvari, religijsko pitanje. Tako su Bošnjaci u prvim decenijama 20. stoljeća sve više naglašavali svoj muslimanski identitet i tako davali imena strankama, udruženjima, čitaonicama (Kiraethana ili Muslimanska čitaonica u Sarajevu otvorena 1888.) i drugim sadržajima, neshvatajući da je to samo dio bošnjačkog identitetnog bića. Ovo je bila jedna redukcionistička grupacija bošnjačkih intelektualaca tokom 20. stoljeća koja je bila određena svojim obrazovanjem i nestvarnim doživljajem prošlosti. Oni nisu shvatili da se narodno i nacionalno pitanje ne može reducirati na religijsku interpretaciju svijeta. To naravno ne znači da religijski vidik u životu zajednice nema vrijednost i da se o njemu ne treba promišljati.

Zasjedanje Bošnjačkog sabora 1993.

Treća hipoteza osvjetljava onu vrstu i grupaciju bošnjačkih intelektualaca koji su odgovorno, otvoreno i jasno zastupali interese Bosne i Bošnjaka. Primjer toga možemo prepoznati već na kraju 19. stoljeća kada je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak pokrenuo list „Bošnjak“ i u njemu objavio Bašagićevu Pjesmu Bošnjaku (Od Trebinja do Brodskijeh vrata…), a onda kroz 20. stoljeće vidjeti u likovima Ali-bega Firdusa, Ibrahima Maglajlića, Mehmeda Spahe, Džemaludina ef. Čauševića, Husage Ćišića, Džemala Bijedića, Atifa Purivatre, Muhameda Filipovića, Mehmeda Hadžijahića, Envera Redžića, Salema Ćerića, Kasima Suljevića, Smaila Balića, Hamdije Pozderca, Mustafe Imamovića, Alije Isaković, Enesa Durakovića, Rusmira Mahmutćehajića, Nijaza Durakovića, Šaćira Filandre, Esada Zgodića, Rešida Hafizovića i drugih, te do osnivanja političke partije, Stranke demokratske akcije (SDA) 1990. godine na čijem čelu je bio Alija Izetbegović i održavanja Drugog bošnjačkog sabora u septembru 1993. godine. Prošlo je oko stotinu godina bošnjačke agonije. U ovoj grupaciji intelektualca kristalizirana je misao da je nacionalno pitanje, zapravo, državnom pitanje, to jeste riječ je o odnosu Bošnjaka prema državi Bosni.
Početkom 1960-ih godina postavljeno je pitanje o Bošnjacima u sklopu komunističke ideologije i oni su tretirani kao Muslimani. Poslije 1968. „velikodušno“ im je dato da budu „muslimanska nacija“ što je definitivno etablirano Ustavom iz 1974. godine. Kada je pokrenut politički projekt SDA većina bošnjačkih intelektualca – to trebamo uvijek imati u vidu – ostala je po strani. Neodlučno su gledali u događaje i pojave koje su se odvijale pred njihovim očima. Mnogi intelektualci bošnjačkog imena još su vjerovali u ideju jugoslavenstva, dok je Jugoslovenska narodna armija okupirala dio po dio Republike BiH. Nisu se mogli osloboditi vlastitih dogmatskih pozicija, nametnutih „vječnih istina“ i pseudoznanstvenih koncepcija koje su im ponuđene ideologijom vladajućeg sistema. Oni čak nisu ni vjerovali da se nešto može promijeniti. Onda su prigovarali A. Izetbegoviću i njegovim stranačkim kolegama da ne valja kako rade. Većina onih koji su davali primjedbe na rad i pravili brojne prigovore nisu bili spremni da se uključe u političku stranku i da je iznutra reformiraju u onome smjeru u kojem su mislili da treba. Takvi intelektualaci su svojom apstinencijom od politike (kao nečega „nemoralnog“ i „prljavog“) napravili prostor brojnim bošnjačkim fanaticima, prevarantima, smutljivcima i tajkunima koji su „iskoristili“ priliku i u ime bošnjačkog naroda i države Bosne pustošili sve pred sobom. Idejne matrice koje su prevladavale među Bošnjacima bile su izraz nedostatka intelektualnog potencijala unutar bošnjačke politike – opet su intelektualci odgovorni što nisu nametnuli svoje ideje i konceptualne sheme političkim operativcima.

Početkom devedesetih bilo je jasno da ne postoji izgrađeno političko mišljenje bošnjačkog naroda. Da bi se izgradila politička misao bilo je potrebno mnogo slobodnog, kritičkog i otvorenog dijaloga između različitih subjekta političke i intelektualne scene. Nažalost, ovdje se otvoren razgovor smatrao opasnošću po pozicije, tako da nije bilo demokratske atmosfere u kojoj bi se gradila slobodna i plodonosna politička misao. Kad neki intelektualac iz duboke hladovine opali kritički rafal po nekoj političkoj partiji (kakva je SDA ili negdašnja MBO, SDP ili SBiH i druge), na što ima pravo, treba sebe prvo zapitati gdje je bio kada je ta stranka trebala njega i slične da je profiliraju u smjeru evropske političke stranke centra, lijeve orijentacije ili nekako drugačije. Nisu nimalo uvjerljivi oni kritizeri svega postojećeg koji su prezirali društvene događaje i koji nisu spremni da provjere vlastite teorije u organizaciji i vođenju neke grupe ljudi. Alija Izetbegović je pokazao da je uvažavo intelektualce i da je znao s njima komunicirati. O tome svjedoči sabor iz 1993. godine kada je tražio mišljenje najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca i domoljuba o teškim pitanjima bosanskohercegovačke budućnosti. Šta se desilo poslije smrti Alije Izetbegovića svima je poznato – došlo je do distanciranja i razdvajanja između politike i njezinih operativaca od intelektualnih potencijala bošnjačkog naroda. To je bio jedan od najopasnijih događaja za bošnjački narod i državu Bosnu i Hercegovinu. Na scenu su stupili parohijalni izričaji o ljudskoj zbilji. Bilo je tužno gledati političku formu bez intelektualnog sadržaja.

Milorad Ekmečić napao je Aliju Izetbegovića i SDA podmećući im odgovornost za rat u Bosni i Hercegovini, koji on naziva „građanski rat“. Ekmečić kao historičar, imajmo na umu, igra ključnu ulogu u srpskim historiografskim znanstvenim krugovima u podmetanju „istine“ da je Bosna srpska zemlja, da su Bošnjaci i Hrvati, ustvari, Srbi i slično tome. U svojoj knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja, optužuje „muslimanski fundamentalizam“ za jednog od krivaca dezintegracije Jugoslavije. On je podmuklo proveo satanizaciju Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Ali, on i slični autori znaju šta znači osnivanje političke partije i razvijanje interesa jednog političkog subjekta. On zna šta znači defintivni raskid s ideologijom „nacionaliziranja“ Bošnjaka. Značajno je u ovome povijesnom trenutku imati u vidu da su Bošnjaci samo donekle uspjeli imati jaku političku partiju tokom većeg dijela 20. stoljeća. Tek sa SDA i bošnjačkim pokretom devedesetih godina 20. stoljeća to je izgledao dostignuto i pružalo je velike nade. Ali, to je samo izgledalo tako! Kada su 1990. godine pokrenuli SDA onda je vrlo brzo došlo do unutarnjih trzavica i mimoilaženja, pa se iz SDA izrodilo nekoliko političkih partija (ustvari, političkih frakcija) koje su trošile bošnjačko idejno nebo, finansijske i ljudske potencijale, usitnjavale bošnjačku političku moć i vodile do razjedinjavanja bošnjačkog političkog interesa. Ni u kojem slučaju nisu bili beznačajni ljudi poput Adil-bega Zulfikarpašiića, Muhameda Filipovića, Harisa Silajdžića i mnogih drugi koji su se našli na suprotstavljenim stranama bošnjačke politike. Naravno, unutar SDA postojali su vrlo čvrsti „krugovi“ (interesne grupe) koji nisu dozvolili nužno potrebne reformske i idejne zahvate i promjenu kadrovskih potencijala i način ostvarivanja političkih ciljeva. Metafizičko-interpretacijska osnova političke orijentacije unutar stranke bila je etablirana na shvatanju da je kultura zasnovana na religiji. To je feudalna, predpolitička i predmoderna predstava koja je zanemarila evropski novovjekovni, civilizacijski okret u poimanju “ljudskih djela kao kulture“ i pozicioniranje znanosti i tehnike u središte savremene kulture i društvenog života ljudi. Zanemarili su mlade i obrazovane ljude, nisu ostvarili širok zahvat različitih pristupa u političkom djelovanju. Ona faza u njihovom djelovanju kada su potencirali reduciranje političkog mišljenja na „religijske principe“ danas je evidentno završena i pokazuje se kao normalan dio bošnjačkog identiteta, a ne kao njegovo jedino političko određenje. To su bile „lične“ političke konstrukcije koje nisu bile izraz općebošnjačkog i bosanskog interesa i konsenzusa o bitnim pitanjima. Pred Bošnjacima se otvara putanja demokratskog razvijanja dijalog o političkim interesima, a prije svega, razvijanje države Bosne i Hercegovine kao stabilne evropske države.

Usljed nedostatka demokratske kulture komuniciranja i vođenja strpljivih razgovora o svim mogućim pitanjima, određene političke opcije su se izdvajale iz većih grupacija i pokušavale nametnuti vlastite političke procjene kao općebosanske ili općebošnjačke. To je vodilo do usitnjavanja bošnjačkog političkog kapaciteta i besplodnih sporova. Fragmentiranje bošnjačkog političkog kapaciteta dovelo je do toga da sve te stranke skupa nemaju nikakav bitan uticaj na politiku u Bosni i poboljšavanje stanja bošnjačkog naroda. Tako se pojavilo oko pet-šest bošnjačkih oligarhijski interesa iza kojih je stajao privatni interes i kapital (novac) koji nikako nije dozvoljavao objedinjavanje i usmjeravanje u zajedničke političke projekte. Svi su se oni predstavljali u svjetlu ekskluzivnih bošnjačkih interesa – a primarno su bili parcijalni interesi pojedinaca i grupa koji nisu imali holistički pristup prema Bosni i Bošnjacima. I danas su ti interesi toliko jaki da onemogućavaju ostvarivanje općeg dobra i objedinjavanje Bošnjaka kojima je potrebna zrela, jaka i odgovorna politička opcija.

Današnji politički trenutak nalaže neizbježno ujedinjavanje i ukrupnjavanje bošnjačkog narodnog i političkog interesa na svim razinama društvenog sistema. U tom pogledu, prije svih drugih, pred SDA je najveća odgovornost i zadatak da objedini bošnjački potencijal u demokratskoj i modernoj političkoj formi. Za taj posao je neophodno povezivanje akademskog uma, poslovnih ljudi kapitalizma i političkih operativaca. Bošnjacima danas ne treba puka „bošnjačka“ politička stranka, koja će samo deklarativno zastupati njihov interes, naprotiv, treba im savremena „politička stranka“ koja će imati strateški državotvorni i odbrambeni releks u svome političkom radu. Zbog toga je važno poštovati pluralnost bošnjačkog bića i uvažavati njegovo kritičko mišljenje. Bošnjački politički um ne smije biti zarobljen s nekoliko principa feudalnog svjetonazora koji se reducira na statičnu shemu vječno datog vladara i njemu potčinjenog sluge. Bošnjačka politika ne smije se odricati ni jedne bošnjačke grupacije ili oblika mišljenja koji postoji u ovome povijesnom času. A intelektualci doista jesu obavezni „uključiti se“ u sve procese društvenog djelovanja i svojim procjenama pomoći političkim operativcima. Ako to ne učine, oni neće imati nikakav autoritet i biće samo jedan blijedi društveni fenomen bez kičme i potencijala. Intelektualci ne smiju, isto tako, postati jeftini glasnogovornici trenutnih pojedinačnih trendova koji će već sutra biti prevaziđeni i neupotrebljivi za državni, građanski interes bošnjačkog naroda. Mnogi intelektualci su se pokazali „neintelektualno“ jer su zanemarili da se samo preko organizirane političke stranke može u društvenoj zajednici osvariti određene ideje. Akademska zajednica, mediji, poslovni ljudi – svi skupa sa političkim operativcima – moraju da se uključe u proces očuvanja Bosne i ne dozvole da velikodržavni hegemonizam srpske i hrvatske „buržoazije“, velike multinacionalne kompanije (trgovačke, bankarske i sl.) i kompradorska buržoazija prodaje Bosnu kao robu na svjetskoj pijaci i dijele je kao privatni posjed! Vrijeme je da se prekine s licemjernim držanjem.

Najzad, pitanje koje nas muči i od kojeg zavisi naša budućnost glasi jednostavno ovako: možemo li izvesti moralni preporod našega društva? To je osnov naše budućnosti! Podsjećam se stihova Muhameda Abdagića:

I svud je oko mene tama

Niko više ne pjeva kao ono nekad ti:

“Hajdmo druže na nebo pa makar i u nanulama” (…).

Prizivao je svoga druga Rifata Burdžovića.

Autor je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i predsjednik BZK “Preporod”
__________________________________
Diwan magazin
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

Cijeli film|NA DRINI KRVAVI VISEGRAD

Dokumentarac govori o stradanju Bošnjaka u Višegradu, ne samo u proteklom ratu, nego i stoljećima kroz historiju. Riječ je o hronološkoj priči o zločinima koji su izvršeni nad Bošnjacima Višegrada od Prvog srpskog ustanka, preko dva svjetska rata, sve do posljednje agresije na BiH od 1992. do 1995. godine.

Režiser filma Avdo Huseinović kazao je da je ovo šesti po redu njegov dokumentarni film.

“Jedna teška priča, priča o stoljetnom stradanju Bošnjaka Višegrada. To stradanje je svoju kulminaciju doživjelo 1992. godine, prvo sa brutalnom agresijom koju je Užički korpus izvršio baš na današnji dan”, pojasnio je on.

On je podsjetio i na riječi jednog uglednog britanskog novinara koji je kazao: “Ako ono što je Milan Lukić radio u Višegradu 1992. godine nije genocid, onda ja stvarno ne znam značenje te riječi”.

“Poruka ovoga filma jeste da ta nepravda nad Višegradom ne prestaje, da sve ono što se dešavalo stoljećima još uvijek negdje tavori kroz negiranje genocida. Sadašnji građani Višegrada poriču jezivu prošlost tog grada”, poručio je Huseinović.

Kako je kazao, lokacije na kojima su izvršeni zločini vide se skoro sa svakog prozora te su svi građani svjedoci tih zločina.

Odgovarajući na pitanje o tome da li ima simbolike u današnjem datumu, Huseinović je kazao „da nije slučajno da se film predstavlja baš 14. aprila, jer je to dan kada je Užički korpusa JNA u potpunosti okupirao Višegrad”.

„Smatram da bi se 14. aprila trebao da obilježava kao Dan genocida nad Republikom BiH, jer je ona najočitija na primjeru Višegrada. Filove snimam i radim sa ciljem da se ne ponovi”, pojasnio je Huseinović.

Tada je BiH bila već nezavisna zemlja, a nakon okupacije došli su jezivi zločini u kojima su ubijene hiljade, a Drina ponovo postala najvećom grobnicom Bošnjaka”, tvrdi Huseinović.

Ovaj dugometražni dokumentarni film o stradanju višegradskih Bošnjaka kroz historiju, objašnjava Huseinović, prvi je te vrste. Riječ o hronološkoj priči o golgotama zločina koje su Bošnjaci tog grada na Drini prolazili od Prvog srpskog ustanka, preko dva svjetska rata, sve do posljednje agresije na BiH od 1992. do 1995. godine.

U filmu učestvuje 35 aktera i najviše prostora je dato preživjelim žrtvama i njihovim porodicama kao svjedocima, ali u filmu govore i ugledni bh. eksperti i akademici poput Abdulaha Sidrana, Muhameda Filipovića i Amora Mašovića.

Autor filma Huseinović, koji trenutno radi i na realizaciji još tri dokumentarna filma o Prijedoru, logorima smrti i o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima, izrazio je uvjerenje da će film proći veoma zapaženo jer se u njemu obrađuje niz tema koje su veoma interesantne za cijeli prostor bivše SFR Jugoslavije.

VIDEO/ Mehonić: “U Sandžaku je neophodno vjersko jedinstvo i politički koncenzus”

MTV Igman i emisija ”Sasvim iskreno” ugostila je Almira Mehonića, glavnog i odgovornog urednika Magazina Diwan. Mehonić je sa urednikom i voditeljem emisije Anesom Džunuzovićem razgovarao o časopisu Diwan, političkoj i vjerskoj polarizaciji u Sandžaku, bošnjačkoj dijaspori i mnogim drugim temama.

O porijeklu imena Bošnjak iz orijentalnih i oksidentalnih izvora

Smail Balić ulazi u krug Dobrih Bošnjana, velikana, koji su postavili osnove povijesno islamološkog proučavanja Bosne među kojima su Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Hamdija Kreševijaković, Muhamed T. Okić, Hazim Šabanović, osnove s kojih su mogli krenuti brojni istraživači različitih struka i disciplina ovisno o vlastitim sklonostima i opredjeljenju, i o čijoj će važnosti konačni sud dati vrijeme. Djela spomenutih autora međutim, već su u grupi onih glavnih koja se smatraju i nazivaju međašima kulture, znanosti i umjetnosti, posebice sada kad je identifikacija i autentičnost bosanskog bošnjaštva i bošnjačkog bosanstva konačno legitimna. Budući da je bošnjačka komponenta od ostalih pripadnika bosanskoga habitusa diferencirana islamom i specifičnostima proisteklim iz njega, bez radova spomenutih autora prikaz tog susreta Bosne s islamom koji je po nju ostao sudbonosan i radi kojega je ona takva kakva jeste u svim svojim segmentima, bio bi nezamisliv u povijesnim, teološkim, kulturološkim, političkin i inim temama; a ionako presloženo i do danas neshvaćeno bosansko i bošnjačko biće ostalo bi bez šansi da barem sutra sebi i svijetu predoči pravu istinu i autentični autoportret.
Muhamed Ždralović

O porijeklu imena Bošnjak iz orijentalnih i oksidentalnih izvora

Tragajući dug niz godina za imenima naših zemljaka u književnom nasljeđu Orijenta i za njihovim udjelom u razvoju O porijeklu imena Bošnjak iz orijentalnih i oksidentalnih izvoraarapske, turske i perzijske literature, sretao sam se uvijek nanovo s pridjevkom al-Bosnawi, Bosnali ili Bošnaq. Tako sam u dva sveska svoje knjige Kultura Bošnjaka mogao poimenično navesti više od 110 tako opisanih književnih djelatnika i kaligrafa. U međuvremenu se taj broj u mojoj radnoj evidenciji popeo na skoro dvije stotine imena.

al-Bosnawi, Bosnali ili Bošnaq

Pridjevak al-Bosnawi ili njegov turski ekvivalent dodavan je uglavnom samo onim trudbeničkim imenima, koja su se češće pojavljivala izvan Bosne, a nositelji im nisu imali neku drugu karakteristiku, po kojoj su se mogli lako raspoznati. Skupni broj bosanskih poslenika na osmanlijskom književnom polju nadmašuje navedeni broj od 200 za dva puta. Atribut al-Bosnawi, Bosnali ili Bošanaq u prvom redu je služio za što bolje razlikovanje jedne ličnosti od druge. No ipak je ovdje na mjestu pitanje, da li se njime možda označavala i narodnost konkretno imenovane osobe.

Pojedini su orijentalisti, kao u međuvremenu (1985) preminuli Vanča Boškov, u njemu vidjeli samo regionalnu oznaku, što bi značilo, da prijevod ima glasiti jedino: Bosanac. Istina je da u Osmanlijskom Carstvu, upravljanom po srednjovjekovnom vjerskom pravu nije bilo potrebe za vjerskim izjašnjavanjem. Njegovo stanovništvo se u samorazumijevanju i u svijesti suvremenika nije razgranavalo u narode, nego u milete, tj. vjersko-kulturne grupacije s vlastitim životnim pogledima i pravnim poimanjima. Radilo se uglavnom o muslimanima, kršćanima i židovima, sa svim njihovim posebnim interpretacionim i obrednim školama. Javni radnici koji su nastupali izvan granica svoje uže domovine dobivali su obično pridjevke po rodu, porijeklu ili nekoj upadljivoj osobini, jer nije bilo prezimena, a potronymikon (izvednica od očeva imena) nije bila uvijek dostatna da bi se ličnost dovoljno jasno omeđila. U arapskom jeziku se pridjevak po rodu (nesebu) ili porijeklu zove nisba (po turskom izgovaranju: nisbet). Oblikuje se po pravilu dodavanjem nastavka i na korijensku riječ. Tako se pojavljuju imena al-Bosnawî (Bošnjanin), al-Miṣrî (Egipćanin), al-Ḥabaši (Abesinac), al-Hindî (Indijac) i druga. Radi što preciznijeg identificiranja upotrebljava se ponekad čitav lanac pridjevaka. On obično počinje naznakom mjesta rođenja, potom naznakom mjesta boravka, onda podatkom o rodu ili rodnoj zemlji i na koncu ukazivanjem na eventualnu pripadnost određenoj školi mišljenja ili obrednih navika.

Budući da je pridjevak al-Bosnawî mogao označavati i osobu koja pripada bosanskom rodu ili je na bilo koji način povezana s Bosnom, to je opravdano u njemu vidjeti i semantičku preteču današnje narodnosne oznake. To je taj pridjevak uistinu često i bio. Pod promijenjenim životnim uvjetima riječ al-Miṣrî je u međuvremenu dobila nov pojmovni sadržaj, pa danas znači Egipćanin u nacionalnom smislu, ili riječ al-Ḥabaši, koja danas znači jednostavno Abesinac po narodnosti, tako bi se u današnjoj uporabi ime al-Bosnawî moralo prevoditi s Bošnjak. Da se i prije radilo većinom o tom značenju, dokazuje njezino često prevođenje na turski jezik upravo tom riječju. Nekada je prijevod mogao glasiti: Bosnali, što odgovara našem pojmu: Bosanac.

Bošnjaci

Da postoji narod Bošnjaka, na to jasno ukazuje činjenica da bosanski i hercegovački iseljenici na Prednjem istoku nisu poznati ni pod kakvim drugim imenom nego kao Bošnjaci. Pojam je uvriježen i u arapskom jezičkom području: al-Bošnâq, množina: al-Bašâniqa. Tako je naslov spomenute knjige Kultura Bošnjaka, u jednom arapskom prikazu dosljedno preveden Taqâfat al-Bašâniqa, a njime sam se i ja poslužio za naslov knjige Kultura Bošnjaka.

Suštinsko prisustvo bošnjaštva davno prije pojave mađarskog učenjaka i političara Benjamina Kallaya, (umro 1903) i u okviru zapadne, osobito srednjoeuropske, kulture, potvrđuje pored drugih naučnih djela čitav niz enciklopedija i leksika. Bilo bi korisno istražiti sva ova svjedočanstva i učiniti ih pristupačnim širem krugu zainteresiranih ljudi. Skroman pokušaj ove vrste, svojevremeno sam poduzeo svojom bibliografijom Njemačko-jezički arheološki i povijesni spisi o Bosni Hercegovini od početka 19. stoljeća do 1918.

Orijentalne književnosti, poimenice arapska, turska i perzijska, polaze u svom gledanju na naš narod sa stanovišta da postoji bošnjački narod. Oni znaju, štaviše, i za bošnjački jezik. Budući da se duhovni susret redovno odvija unutar islamskog kulturnog kruga, to su za islamske narode Bošnjaci manje više upravo oni Južni Slaveni, koji su označavani Muslimanima u nacionalnom smislu. Stara jezička praksa bosanskih franjevačkih književnika, međutim, dodatno dokazuje da je pojam bošnjaštva bio živ i u nemuslimanskoj sredini. Spomenimo samo bosanske franjevačke rodoljube Filipa Lastrića, Iliju Jukića i Antu Kneževića. Na drugoj strani hrvatski pisci Pavao Ritter Vitezović i Antun Kačić Miošić zalagali su se za prihvaćanje bosanskog jezika za književni jezik svog naroda.

Bošnjaci dolaze!

Čitajući knjigu Die Bosniaken kommen (Bošnjaci dolaze!), nisam se mogao dovoljno načuditi tome s koliko požrtvovnosti su se u bosanskim regimentama, za vrijeme Prvog svjetskog rata, borili za Austro-Ugarsku Monarhiju bosanski vojnici srpskog porijekla. Veliki broj ih je za to odlikovan zlatnim medaljama za hrabrost. Jednome od njih, Gojkomiru Glogoviću iz Bileće, štaviše je za ratne zasluge darovana plemićka titula. Ti, mahom prosti vojnici, nisu bili svjesni toga da za tuđina prolijevaju svoju krv. Ono što je učvršćivalo njihovu vjernost svojim vojnim jedinicama, bilo je prije svega drugarstvo i na krivom mjestu izražena želja da se osvjetla obraz Bosne. Dobar indicij za to je slučaj korporala Rade Save Rajlića, koji je svoju zlatnu medalju za hrabrost bez mnogo razmišljanja prodao, što mu je donijelo degradiranje na stupanj običnog vojnika.

Po svemu ovome se vidi da bošnjaštvo nije ograničeno samo na bosansko·hercegovačke i sandžačke muslimane, nego je širi pojam. Taj moment nije doduše dovoljno jasno izražen u orijentalnim književnostima, koje inače pružaju važno svjedočanstvo o staroj prirodi toga narodnosnog osjećaja, ali je zato jače izražen u bosanskoj državnosti predosmanlijskog vremena i njezinim duhovnim pretpostavkama. Iz tog proizlazi da – historijski gledano – nije opravdano samo u muslimanima u nacionalnom smislu nalaziti Bošnjake. To su i drugi slavenski stanovnici Bosne, ako se takvim osjećaju.

Međutim, razvoj političkih i kulturnih prilika u 19. i 20. stoljeću doveo je do toga da je bošnjaštvo – koliko ga u svijesti naroda ima – splasnulo uglavnom na muslimanski dio stanovništva povijesne Bosne. Službeno viđenje ovog etničkog identiteta kao “muslimanstvo u nacionalnom smislu”, zakonski prvi puta utemeljeno u preambuli Ustava Bosne Hercegovine iz 1963., krupan je korak usklađivanju političkog života sa stvarnošću. Ono je i uvjerljiv dokaz nastojanja oko ravnopravnosti svih građana. Na taj je način i jedna dotle za službenu javnost bezimena, a u stvari osjetljivo prisutna, opisiva i s Bosnom očito jednako usko povezana narodna skupina kao i bosanski Srbi i Hrvati, priznata kao geniun državni narod.

Uza svu snagu argumenata koji su iznošeni u korist priznanja treće nacije u Bosni, ima se dojam da je novopridošlo ime u spektrumu jugoslavenskih nacija prihvaćeno tek iz nedoumice. Očito se pristalije ime, naime bošnjaštvo, izbjeglo kako se bosanska državnost ne bi zabunom kod stranaca ili nacionalističkom navikom kod domaćih pripisivala samo tom bošnjačkom, u stvari, muslimanskom, elementu. Pribojavanje je donekle bilo opravdano. Neobično je, ipak, da se izrazito vjerska oznaka koristi kao ime naroda, iako i toga u svijetu ima. U Sjevernoj Rusiji, npr. živi mala dvojezična narodna skupina po imenu Besermjani ili Busurmjani. Govore tatarski i ruski. Od davnina su muslimani i odatle im potječe ime. Mađarske i neke druge muslimane u susjedstvu su za vrijeme Srednjeg vijeka zvali böszormeny. To se ime zadržalo od Besermjana. Njih su u 17. stoljeću bili nasilno preveli u kršćanstvo, ali su se nakon proglašenja vjerske slobode u carskoj Rusiji 1905. godine ponovno skoro listom povratili u islam.

Musliman

Riječ musliman je perzijska izvedenica od arapskog participium activa muslim, što u vjerskoj terminologiji znači: čovjek koji svoj život i svoju bol svladava u znaku predavanja Bogu. Pod pojam muslimani mogli bi se dakle u krajnjoj liniji svesti svi vjernici jednobožačkog nazora, jer svi treba da savladaju svoj život i svoju sudbinu u znaku predavanja Bogu. Sadržina tog pojma, razumljivo, proturiječi iz temelja bezvjerju ili ateizmu. Prema tome, u izrazu Musliman u nacionalnom smislu određujući elemenat nerijetko se pojavljuje lišen svoje pojmovne sadržine ili, štaviše, prometnut u svoju suprotnost. To lako dovodi do zabluda, posebno u dodiru sa stranim svijetom.

“Historijska svijest, običaji i kultura kao sredstvo nalaženja nacionalnog identiteta su u slučaju muslimana tako usko povezane s islamom”, primjećuje slavista Wolfgang Hopken, u svojoj izvrsnoj analizi poslijeratne komunističke politike prema bosanskim muslimanima, “da nastojanje za čisto svjetovnim legitimiranjem muslimanske nacije u praksi teško polazi za rukom”. Ono dovodi do izvjesnih proturječnosti. “Ali zbog toga gledati na izvođenje muslimanske nacije kao na jedan čisto umjetan proizvod”, zaključuje on, “znači plitko zalaziti u problem”.

Taj je zaključak bez sumnje ispravan. I jedno drugo zaključno utvrđenje njemačkog istraživača iznuđuje suglasno: da su naime jugoslavenski komunisti uza svu svoju povremenu nedosljednost odlukom o priznanju Muslimana nacijom “pokazali više sposobnosti za učenje nego sve druge političke snage prije njih, bilo u staroj Jugoslaviji, bilo u lageru građanskog egzila.”

Pojava novog nacionalnog imena u poratnom vremenu nije usamljen slučaj. Sjetimo se samo naziva Rom i Makedonac, kao i čitavog niza do Oktobarske revolucije nepoznatih etničkih skupina u Sovjetskom Savezu. Sva ta imena ipak pokrivaju jednu u najmanju ruku sociološko-kulturnu osebujnost.

Iz iznesenih razmatranja proizlazi da sagledavanje pitanja nacionalnog identiteta bosansko-hercegovačkih muslimana, još nije dostiglo svoju završnu točku. Nepatvoreni nacionalni identitet stoji uvijek u skladu s naslijeđenim duhovnim ustrojstvom. On je odraz vjernosti samome sebi, toliko potrebne za stvaranje sređenih međuljudskih odnosa. Uskakanje u tuđi identitet nosi za počinitelja opasnost da se nade u položaju koji nije očekivao niti želio, jer mu je misaono stran. To može, kako nas i naša skorija prošlost uči, uroditi tragičnim posljedicama.

Ovo saznanje je uz druge razloge zacijelo rukovodilo radom bosanskih ljudi od nauke na iznalaženje odrednica i dometa muslimanskog duhovnog ustrojstva kao čimbenika nacionalne samosvojnosti. Važan politički razlog mogla je biti i okolnost da nakon oslobođenja široki muslimanski slojevi, službeno svrstavani u red tzv. nacionalno neopredijeljenih, nisu bili zastupljeni u vladajućim tijelima. David Diker je na temelju jugoslavenskog Who is who iz 1956., iznašao da su se od ondašnjih vodećih partijskih i državnih funkcionera s izrazito muslimanskim imenom njih 61,5 posto bili izjasnili kao Srbi, 12,6 posto kao Hrvati, 8,6 posto kazalo da odbacuju svaku vrstu nacionaliteta. Moglo je to izvjesnim dijelom biti odraz lične odredivosti upitanika prema ratnim zbivanjima u našoj sredini. Gledano pak na dugi rok, bila je to posljedica što sustavnijeg prešućivanja muslimanskog kulturnog i nacionalnog nasljeđa u obrazovnom sustavu zemlje, iz čega se izrodila otuđenost od vlastite narodne sredine, što vladajućih ideoloških pogleda o nacionalnom pitanju, što pak političkog pritiska u pravcu određenog identificiranja. Taj pritisak dugo je vremena bio stalan pratilac političkog i nacionalnog raslojavanja.

Samim nepriznavanjem muslimanskog ili bošnjačkog identiteta, elitni krugovi iz bosanske sredine su stavljeni pred izbor: Srbin ili Hrvat.

Jugoslavenstvo je obično služilo kao pribježište iz neugodne dileme. Nacionalna neodređenost usljed izostanka priznanja bošnjaštva izazivala je, već prema političkim prilikama, prelijevanje sad na jednu sad na drugu stranu. Ona je olakšavala nedosljednost i oportunizam, nekada očito iz karijerističkih pobuda.

Nacionalna osjetljivost i odbojnosti prema Turcima

Osmanlije su u Bošnjacima vidjeli zaista narod, na što ukazuje dokumentarno potvrđeni pridjevni spoj Bosnali qawim (bosanski narod) kao i naziv jezika. Nije bez osnova slavni Vatroslav Jagić (umro 1923.), osnivač časopisa Archiv für slavische Philologie i izdavač Enciklopedije slavjanskoj filologii, stajao na stanovištu da postoji bosanskii jezik. Nije dovoljno uvjerljiva teza Miloša I. Okuke, da se on – tako integralna znanstvena ličnost – u pitanju bosanskog jezika tek dao od Kallaya navesti na tanak led.

Popović, orijentalist i bibliograf iz Pariza, uz priznanja vrijedan sakupljački rad literarne građe o islamu i muslimanima na Balkanu i njezine analize, ponekad nepotrebno komplicira određivani predmet time što iznosi previše detalja koji i nijesu bitni za sagledavanje suštine. I u ovome članku on je, uključujući svoje razmatranje neke nacionalistički tempirane napise iz dnevne štampe, predmet, možda i nehotice, zamaglio. Iz sklopa genuine bosansko-muslimanske svijesti on ne zna skoro ništa navesti. Uznemiruje ga – kako on kaže – austrijska ideologija bosnizma, koja je nanijela toliko mnogo šteta. U gledanju na bosanske muslimane on polazi sa stanovišta da su oni Srbi. Priznanjem muslimanske nacije trebalo je navodno pogoditi srpsku stvar u Bosni. Od drugih aspekata muslimanskog pitanja on se zadržava posebno na tzv. islamskom fundamentalizmu i njegovim navodnim političkim aspiracijama (u smislu optužbi iz 1983. godine) i na “muslimanskom laičkom radikalizmu”.

U narodnoj predaji bosanskih muslimana, Hrvati i Srbi nigdje se ne stigmatiziraju kao možebitni neprijatelji. Iz osjećaja ugroženosti gleda se tek na Alamanina (njemački: Alemanne), Lachmanin (od njemačkog Landsmann), Latinina, Vlaha i Moskova. Oni su historijski protivnici Bošnjaka i to dijelom već iz predislamskog razdoblja Bosne.

Bilo je odbojnosti i prema Turcima, kad bi ovi prešli granice fair playa. Poznat je pejorativni naziv za Turke: Turkuša. To je bosanski način izgovaranja turskog status constructusa Türk ušaği, što prevedeno na naš jezik znači: turski sluga, turski skutonoša, Turčinov lakaj. Izraz vuče korijen iz davne prošlosti, kad su skupine turskih plaćenika služile na bizantinskim i abasidskim dvorovima kao pretorijanci. Bizantinci su ill nazivali Turkopuloi.

“Nacionalna osjetljivost kao jedan od izraza reakcije na dugoročnu potčinjenost Turcima i jednostranost u gledanju na izvjesne društvene pojave”, napisao sam u svojoj Kulturi Bošnjaka (Beč, 1973., str. 15), “navele su nemali broj južnoslavenskih pisaca da u turskom razdoblju svoje prošlosti vide ne samo gubitak nacionalne slobode već i posvemašnji kulturni sumrak. Na ovakovo gledanje, apriorno i neodrživo, uticalo je bez sumnje i opće neraspoloženje prema islamu, koje je usljed sukoba izmedu križa (krsta) i polumjeseca u Srednjem vijeku zahvatio zapadni svijet”. Na ovim neodrživim postavkama zasnovana je i Andrićeva krilatica o “tamnom vilajetu”. Doktorska teza Ive Andrića o ovom predmetu znanstveni je promaša] svoje vrste, na što je bilo upozoravano i prije stručno pripremljene publikacije ove teze u prijevodu profesora Konstatinovića.

Negativno držanje prema svemu što je stvarano za vrijeme osmanlijskog i austrijskog vladanja za razdoblje nacionalnog oslobođenja može se razumjeti kao prirodan emocionalan odgovor na tuđinsku vlast, koja je u osmanlijskom slučaju u posljednjem zaletu bila i poročna, nepravedna, obezglavljena. “U pojedinačnim slučajevima”, pojasnio sam u svojoj knjizi, “ono (takvo držanje) se pojavljuje i kao posljedica nepoznavanja toka povijesnog zbivanja i njegove složenosti. Ono je, medutim, najčešće izraz određenog nacionalističkog duha, koji se služi mitovima i legendama da bi valorizirao vlastitu, a obezvrijedio tuđu povijest.” Historijska svijest ove vrste bitan je čimbenik građanskih ideologija.

Krivotvorenje povijesti, primjećuje Burchard Brentjes, ima čvrsto mjesto u sustavu manipuliranja svijesti. Iza njega stoje snage koje teže za podjarmljivanjem drugih naroda. Zato je ono suštinski ne samo nijekanje nauke nego proturiječi i duhu čovječnosti.

Autor: Smail Balić, 1990.
Izvor: Esej objavljen u knjizi „Bosna u egzilu“ 1995. u izdanju KDBH „Preporod“

Nedžad Ibrišimović: PUSTI DA PROĐEM

Ni o čemu ja ne mogu rahat napisat koju riječ!

Bošnjačka kultura i islamska tradicija (Foto: Nedžib Vučelj)

PUSTI DA PROĐEM
(januara, 1995.)

O čemu bih sasvim rahat mogao napisati koju riječ?
O prvom svjetskom Javnom Zločinu nad Bošnjacima 1992. – 1995.?
[sociallocker]O ratnom ramazanskom somunu?
O tome da ću, gdje god da odem, naići na ljude?
O tome da bi sarajevski muslimani pojedinačno trebali da se smanjuju a zajedno da se povećavaju – jačaju i rastu?
O tome da bi barem oni Bošnjaci koji se prifaćaju Allahova dž.š. užeta trebalo da halaljuju jedan drugome – da džemati izabiru ljude koji će miriti međusobno zavađene i uvrijeđene?
O tome da se kulturna Europa, ako je kulturna, mora opredijeliti za kulturu Bošnjaka jer se u Bosni i Hercegovini uništava samo bošnjačka kultura (nemaju tu nikakve tri iste strane)?
O tome da je Sarajevu skinut s vrata jedan kamen ali da bi mu mogla biti svezana nova dva?
O tome da je ispod granata nekako odjednom došao Ramazan?
O tome da već stotinu i sedamdeset godina iz Bosne odlaze najdrčniji ali da je Bosna, hvala Allahu, posijana takvim sjemenom da svaki put iznova rađa onima koji ostaju?
Ni o čemu ja ne mogu rahat napisat koju riječ!
Zašto?
Zato što sam siromah čovjek odvajkada.
Zato što nijednog čovjeka ničim nisam kupio ni svezao uza se.
Zato što nikoga ne lažem i ne varam; nudim koliko imam i vučem koliko mogu.
Zato što se ne vezujem uz moćna pojedinca nego uz pravdu i svoj narod.
Neka je ovo slovo bez milosti.
Neka su ove novine hladno ogledalo.
Ali sve dok moja duša može ponavljati OVO JE BOSNA ja ću makar žudjeti za tim da rahat i serbez napišem koju riječ!
Valjda će, ako Bog da, i taj dan jednom osvanut!
Zato, pusti me ili da prođem ili da umrem!

Izvor: Ruhani i šejtani inspiracija – Nedžad Ibrišimović

Knjigu naručite ovdje.

[/sociallocker]

Borba za opstanak: Bošnjaci u raljama ”multikulture”

U „prijestolnici multikulture“ – koja je to postala blagodareći činjenici da u gradu u kome živi 90 odsto Bošnjaka na funkcionerskim je pozicijama preko 50 odsto nebošnjaka – prije neki dan je održan Božićni koncert, a gradski horovi su izvodili katoličke vjerske pjesme. I sve bi to bilo u redu da ovi gradski horovi, u bajramskim prigodama, izvode i ilahije, tj. muslimanske duhovne pjesme. Ali, toj lažnoj multikulturi pripada samo kršćanstvo, koje je i kršćansko i multikulturno, dok islam ne pripada nikome, osim muslimanima.

Zašto Bošnjaci sebe doživljavaju u svjetlu nametnutih kompleksa? Zato što je cjelokupan društveni mehanizam ideološki skrojen za potrebe velikosrpskog i velikohrvatskog vrijednosnog poretka. Taj poredak je šovinistički, i u tom poretku nema mjesta za dostojanstvene Bošnjake. Ali, za Bošnjake koji se stide ili odriču svoga identiteta, koji se dobrovoljno asimiliraju i preuzimaju srpske i hrvatske kulturne bitnosti – vrata su širom otvorena. Još ako kreativno mrze i progone svoje vrijednosti, sljeduje ih bonus za svaki korak. Sve što je suprotno tome, izloženo je medijskim i političkim pritiscima, i oljagano kao „bošnjački fašizam”. Otud se u većine Bošnjaka stvara uvjerenje da je neisplativo, i opasno, insistirati na svome etnokulturnom subjektivitetu. Srbi i Hrvati mogu, ali, Bošnjaci ne mogu. Bošnjacima se usađuje ubjeđenje da su srpske i hrvatske vrijednosti dobrobit multikulture, a da su bošnjačke vrijednosti nešto nazadno, skaredno, napose, problematično. Lakše je, i društveno pohvalnije, biti neko drugi. Pošto svako ljudsko biće ima potrebu pripadnosti zajednici, a time i ideji zajednice, tako i ozbiljna masa Bošnjaka postaje pobornik ideje samomržnje, ili samoodricanja, u ime paketa multikulturalnosti, makar i lažne. Ovo samoprogoniteljstvo poprima ozbiljne razmjere, a monstruoznu premijeru imalo je u ubistvu Magdija Dizdarevića u Mostaru (2009). Tada su državni mediji, zločinački, izvještavali o „masovnoj tuči”, iako se radilo o brutalnom premlaćivanju vjernika koji je izišao iz džamije, i tada su razni Bošnjaci prvi put složno aplaudirali što je ubijen jedan „vehabija”. A nisu ni bili svjesni kako aplaudiraju svojoj zavedenosti i mentalnoj tupavosti.

Jedan od svježijih primjera jeste slučaj beogradskog spikera Marjana Mijajlovića koji je na Face tv ekavskim izgovorom prenosio utakmice bh. nogometne reprezentacije. Ali, to Bošnjacima nije smetalo, Bošnjaci su bili upravo ushićeni što se na „uzvišenom”, „kulturnijem”, beogradskom, ekavskom izgovoru, kao, voli Bosna i Hercegovina. Na društvenim mrežama, gdje je problematiziran ovaj slučaj, Bošnjaci su masovno između Marjanove ekavice i svoga bosanskog jezika izabrali Marjanovu ekavicu. A ako kritična masa jednog naroda ne razumije da je jezik obilježje bitka, suvereniteta, onoga što jesi, onda ne može razumjeti ni koliko je bitno da se utakmice bh. reprezetacije prenose na jednom od tri bh. jezika, od kojih ni jedan – pa ni srpski! – nema ekavski izgovor. A kada tu masu nepismenih Bošnjaka upitate – mogu li se sarajevskim slengom prenositi utakmice reprezentacije Srbije na TV Srbije, ili mogu li se ekavskim izgovorom prenositi utakmice hrvatske reprezentacije na HRT-u? – onda dobijete vagon gluposti, u stilu, da ne mogu, ali da je to kod nas izraz otvorenosti i tolerantnosti. Pa kakva je svrha tolerancije, ako ona nije obostrana, i kakva je svrha jahanja bosanskog uha sa ekavskim izgovorom, ako i ono uho u Srbiji, i ono uho u Hrvatskoj, ne dopušta jednaka jahanja? Čak i pubertetlije znaju da je ljubav smislena ako je obostrana, a to da mi nekog volimo više nego što on voli nas – totalno je dno, mazohističko i umobolno.

Bošnjaku je crkva džamija

U „prijestolnici multikulture” – koja je to postala blagodareći činjenici da u gradu u kome živi 90 odsto Bošnjaka na funkcionerskim je pozicijama preko 50 odsto nebošnjaka – prije neki dan je održan Božićni koncert, a gradski horovi su izvodili katoličke vjerske pjesme. I sve bi to bilo u redu da ovi gradski horovi, u bajramskim prigodama, izvode i ilahije, tj. muslimanske duhovne pjesme. Ali, toj lažnoj multikulturi pripada samo kršćanstvo, koje je i kršćansko i multikulturno, dok islam ne pripada nikome, osim muslimanima. Primjera je mnogo na kojima bi se moglo pokazati kako je za kršćane multikultura kad ostaju u svome identitetu, a za Bošnjake je multikultura kad se odriču svoga identiteta. Ko je kriv za to? Kriva je korumpirana i iskompleksirana bošnjačka politička (SDA, SBB, SDP, SBiH, itd.) i akademska elita (VKBI, Preporod, itd.) koja je zapustila i prepustila narod, pa sad narod misli da mu je interes ono što mu nije interes. Primjerice, mnogi Bošnjak više voli crkvu nego džamiju, džamiju čak prezire, a u voljenju crkve vidi izraz svoga nacionalnog identiteta. Tako se odlazak na „polnoćku” slavi kao dio urbane (multi)kulture, a džamije nema ni na vidiku.

Ovo što govorimo nije pretpostavka, već je praksa i svakodnevnica. Većina Bošnjaka svoj državotvorni osjećaj gradi na multikulturalnosti, i to je lijepo, ali, problem je što to nije nikakva multikultura, jer u njoj ne participira bošnjački subjektivitet u svome etnokulturnom i vjerskom kapacitetu, već se pod multikulturom podrazumijeva veličanje srpskih i hrvatskih, pravoslavnih i katoličkih pojava. Dejtonski mediji i emiteri kulturne politike sistemski sataniziraju islam i veličaju tu lažnu multikulturu, tako da u konačnici dobijamo proizvod u vidu Bošnjaka koji mrzi sebe, a voli Bosnu. Po mišljenju tog fabrikovanog dejtonskog Bošnjaka – Bosnu treba braniti i graditi poltronisanjem Srbima i Hrvatima, po svaku cijenu i bez kriterija, ne bi li se ikako Srbi i Hrvati odobrovoljili da – budu tu uz narod koji prestaje biti narod kako bi sačuvao Bosnu, a koja prestaje biti Bosna ako nestane bošnjačkog naroda. Upravo je u ovoj jednačini formula podlosti dejtonske politike, koja manipulira patriotskim osjećanjima Bošnjaka, tako što Bošnjake izvodi iz bošnjaštva i iz islama, u ime navodne ideje zajedništva sa Srbima i Hrvatima, pri čemu Srbi i Hrvati ostaju to što jesu. Ovaj ideološki implant već je zaživio kao bošnjačko tkivo, utoliko što se u kritične mase Bošnjaka podrazumijeva kako je odricanje od sebe put za spas i prosperitet Bosne, a zapravo se radi o instaliranoj (samo)obmani, samim tim što je opstojnost Bosne najdirektnije ovisna od količine i kvaliteta bošnjaštva u Bosni. Bošnjaštvo je krv Bosne, njena energija, njen fizički i duhovni smisao, i onoliko koliko se izblijedi to bošnjaštvo, toliko će ojačati velikosrpski i velikohrvatski projekti, čija se snaga hrani anemijom bošnjaštva. Na žalost, ovu prostu logiku teško je doturiti do običnih Bošnjaka, do onih ljudi koji godinama već konzumiraju dejtonsku propagandu, i koji su sada, u neznanju, postali volovi u zapregi bošnjačkog samouništenja. Isuviše je snažan medijski i propagandni motor dejtonske ideologije, tog zbratimljenog velikosrpskog i velikohrvatskog zločinačkog poduhvata, podržanog od međunarodnih faktora, da bi se moglo ravnopravno uzvratiti, istinom i argumentima. Dejtonska ideologija je totalitarna, zasnovana na ideologiji genocida u Srebrenici (dokaz je postojanje Republike Srpske!), naslonjena na islamofobiju, ona računa na laž i korupciju, tako da je nemoguće povesti javni dijalog o ovim temama. Svaki totalitarizam plaši se istine i dijaloga, pa onda unutar sebe smišlja tzv. opozicionare. Tako su u dejtonskom društvu ustanovljeni dežurni intelektualci koji slove kao tzv. alternativa, tzv. opozicija, a zapravo se radi o najmizernijim režimskim gmizavcima, koji za pare rade sve ono što rade i prostitutke. Konkretno, mislimo na tzv. neovisne medije po Sarajevu i njihove autore, te neškolovane i poluškolovane uličare, kojima je zločinački poredak omogućio da nešto budu. Svaki je fašistički poredak dosad regrutovao polusvijet i probisvijet, dok su ljudi od urednosti i morala bili marginalizirani ili progonjeni. Baš zato u dejtonskom društvu vodi se monolog, jer ovo društvo – kojega odnedavno šutnjom legitimiraju i najvažnije bošnjačke institucije – nema snage, smjelosti, kredibilnosti da progovori, recimo, o aspektima genocidnog Popisa, o aspektima isparavanja Bošnjaka i slabljenja bosanskih multikulturnih perspektiva, napose, o demokratskim felerima tog samog poretka koji fabricira tzv. opoziciju i tzv. alterantivu, a ono što postoji kao opociziono mišljenje stavlja na marginu ili označava „fašizmom”. Nema nikakvog fašizma među upitnicima, u traženju odgovora, fašizam je tamo gdje nema odgovora i gdje nema dijaloga. …Kao u dejtonskom režimu.

Zagrljaj za davljenje

Ovo je valjalo reći da bismo razumjeli posljednji hit bošnjačke autodestrukcije, a riječ je o pjesmi Hanke Paldum i Dragane Mirković pod naslovom „Kad nas vide zagrljene”, a što sugerira da će od muke pocrkati oni koji su htjeli zavijek rastaviti taj „sestrinski” zagrljaj Hanke i Dragane, jedne Bošnjakinje i jedne Srpkinje. Takav kontekst implicira ravnopravnost Hanke i Dragane, njihovu jednakost u ispoljavanju obostranih emocija. Kad već postoji ta folk produkcija, koja na različite načine truje omladinu, a mnoge gura i u zla droge i kriminala, onda je svakako dobro da se na toj sceni pojave poruke koje su na tragu jednakopravnosti svih naroda na ovim prostorima. Posebno su Bošnjaci zainteresirani za širenje dobrih vibracija, jer dobrota jača Bosnu i Hercegovinu, kao životni prostor bošnjačkog naroda. Kad neki Srbin, zadojen mržnjom prema Bošnjacima, recimo, ugleda svoju omiljenu pjevačicu Draganu Mirković kako se grli sa Hankom Paldum – pa valjda će se njegova svijest makar za milimetar kultivirati ka poštivanju bošnjačkog naroda! Ideja je u osnovi dobra, bila bi dobra i njena realizacija, da na najgori način nije zloupotrebljen Hankin talenat da se smije zbrda-zdola, i kad treba, i kad ne treba, i kad na TV, pored „kraljice sevdaha”, Milić Vukašinović priča o svojim seksualnim iskustvima u parku, i kad je odvedu k’o „drvenu Mariju” i metnu pred jednu crkvu, pa pred drugu crkvu, da odatle pjeva o svome zagrljevanju sa Draganom Mirković.

U ovakvim povodima obično se pojave oni koji kažu – dosta nam je prebrojavanja, izdignimo se iznad toga, zar je važno gdje se u ovom spotu slikala Dragana, a gdje Hanka!? Recimo, da nije važno. Ali, autorima spota je bilo važno, čim su Draganu u dva kadra stavili ispred Hrama Svetog Save u Beogradu, a Hanku u jednom kadru ispred Begove džamije u Sarajevu. Ove slike bi trebale da pokažu kako je Dragana pravoslavka, a Hanka muslimanka. Problem nastaje kad Hanku ugledamo ispred crkava, kako pjeva i pleše, a Draganu ne ugledamo ispred džamija, makar, ispred one preostale Bajrakli džamije u Beogradu, koju su prije koju godinu razdragani Srbi zapalili. Zašto bi Hanki bile bliže crkve, nego Dragani džamije? Ali, Dragana je samo ispred Hrama Svetog Save, a Hanka pleše i pjeva i ispred katoličke i ispred pravoslavne crkve u Sarajevu, konkretno, tri kadra ispred Stare pravoslavne crkve na Baščarsiji, i dva kadra ispred Samostana sv. Ante na Bistriku. Ispada da Hanka više pleše oko crkava, nego oko džamija, a Dragana pleše samo oko Hrama Svetog Save. Da li je sad ovo bitno ili nije bitno? Evo, koliko god se trudili da nam ovo ne bude bitno, da se izdignemo iznad, to nam ne dozvoljavaju autori ovog spota koji su, očito je, precizno uračunali i crkve kod Dragane, i crkve kod Hanke. Ključno je pitanje: Zašto se Dragana Mirković nije smjela, ili nije htjela, uslikati ispred džamije, onako kako se Hanka Paldum uslikala ispred katoličke i ispred pravoslavne crkve? Kakva je svrha Hankine multikulturalnosti, ako te iste osobine nema i kod Dragane? Onda je to onaj lažni zagrljaj koji zamalo nije zadavio bošnjački narod. A kada će – ne zna se.

Autor: Fatmir Alispahić
Izvor: SAFF.ba

Bošnjaci u Njemačkoj: Od gastarbajtera do organizirane dijaspore

Iako prve potpunije statističke pokazatelje o iseljavanju radnika s područja nekadašnje Jugoslavije imamo već od 1921. godine, većina istraživanja ove problematike fokusirana je ipak na drugu polovinu 20. stoljeća. Ovom problemu do sada je posvećeno više historiografskih, socioloških, antropoloških i drugih studija, u kojima su autori, svako na svoj način, nastojali rasvijetliti pojedine aspekte života ove populacije

Bošnjaci u Njemačkoj: Od gastarbajtera do organizirane dijaspore

Pitanju iseljavanja stanovnika iz Bosne i Hercegovine tokom 20. stoljeća do sada posvećeno je više historiografskih radova, usmjerenih u nekoliko različitih tematskih pravaca. Fokus je ponajviše bio usmjeren na migracije muslimanskog stanovništva nakon Berlinskog kongresa, ali ni druge teme nisu ostale sasvim zanemarene. Ipak, kada se radi o migracijama radnika prema Zapadnoj Evropi, studije o tom pitanju su manje brojne, a i one postojeće uglavnom su fokusirane na pojedine, konkretne probleme. Tako je, naprimjer, Mustafa Imamović u studiji “Bošnjaci u emigraciji” fokus istraživanja usmjerio samo na djelovanje “Bosanskih pogleda” Adil-bega Zulfikarpašića tokom šezdesetih godina 20. stoljeća. Ova, u osnovi izuzetno vrijedna knjiga, fokusirana je samo na jednu grupu ljudi, političke aktiviste u emigraciji, uz rijetko spominjanje novog talasa ekonomske emigracije koji je krenuo prema Zapadnoj Evropi upravo u vrijeme o kojem ova knjiga govori.

Ekonomska migracija 1960-ih

Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća Evropa se susrela s novom, privremenom ekonomskom migracijom, koja je rezultirala stanjem kakvo i danas vlada u većini zemalja Evropske unije, a to je nastanak velikog broja manjinskih zajednica u zemljama koje su primale privremenu ekonomsku migraciju.

Ovaj termin se nije u potpunosti ustalio, pa je dolazilo do čestih promjena naziva za ove grupe ljudi, radnike prije svega. Nosioci ovih migracionih talasa vrlo često su označavani kao imigranti, emigranti, strani radnici, ekonomski migranti, stranci, radnici na “privremenom” radu u inozemstvu, gastarbajteri i sl. Nestabilnosti ove terminologije doprinijele su i zemlje domaćini, koje su ovakvim terminološkim rješenjima ustvari ukazivale na privremenost ovih migracionih procesa, stvarajući na taj način jasnu razliku u odnosu na ranije, velike useljeničke talase, karakteristične za prekookeanske migracije.

S druge strane, namjera radnika migranata također je bila privremenog karaktera, jer je većina njih vjerovala da privremeno odlaze na rad izvan domovine kako bi riješili egzistencijalna pitanja. Dugotrajnost navedenog procesa, pak, rezultirala je činjenicom da se sada već može govoriti o novim generacijama stranaca koji rade u drugim zemljama te da u tom smislu već imamo formirane manjinske zajednice u skoro svim zemljama Zapadne Evrope.

Jugoslaveni na “privremenom” radu na Zapadu

Pitanju izvoza radne snage u zemlje Zapadne Evrope Jugoslavija je pristupila sistematski već šezdesetih godina, potpisivanjem niza sporazuma sa zemljama koje su primile radnike iz Jugoslavije, a time i iz Bosne i Hercegovine. Od 1963. godine i donošenja “Uputstava o zapošljavanju radne snage u inostranstvu”, zatim potpisivanjem sporazuma s Francuskom, Švedskom i Austrijom 1965, a potom i sa SR Njemačkom 1968. godine, Jugoslavija je uredila odnose s navedenim zemljama o radničkim migracijama. Iako već s početka sedamdesetih godina možemo govoriti o broju od oko milion radnika izvan Jugoslavije, navedenu cifru ne čine i oni koji su ilegalno odlazili vani tražeći rješenje i sreću negdje izvan granica domovine. Tempo odlazaka radnika iz Jugoslavije rastao je tokom sedamdesetih godina do te mjere da je službena jugoslavenska statistika za 1981. godinu zabilježila preko milion onih na “privremenom radu” izvan Jugoslavije, a, prema istim podacima, od tog broja bilo je 106.900 osoba iz Bosne i Hercegovine. Kao jedna od zemalja koja je uvozila radnu snagu iz Jugoslavije posebno se ističe Njemačka, mada ni druge zemlje ne bi trebale biti zanemarene u tom pogledu.

Paralelno s migracijama iz šezdesetih godina trajalo je i istraživanje fenomena migracija, tako da se vremenski gotovo podudara s pojavljivanjem klasičnog djela o migracijama E. S. Leeja (1966). Inače se migracije, kao “svaka promjena mjesta boravka”, posmatraju na makro i mikroplanu, što doprinosi sistematizaciji i boljem razumijevanju ovog fenomena. Tako makroteorije migracije promatraju s općeg, društvenog plana i ističu, osim ekonomskih, i druge društvene faktore koji utječu na kretanja iz jednog društva u drugo. S druge strane, mikroteorije migracije promatraju kroz individualnu perspektivu aktera migracija.

Mikroteorije u obzir uzimaju odluke donosene na individualnom nivou, a na osnovu obrazovanja, očekivane plaće, generalno, poboljšanja života. Ovaj teorijski model naziva se “push-pull” i jedan je od najkorištenijih modela za pojašnjenje fenomena migracija. Tako su, prema spomenutom autoru, migranti pokrenuti “pull” efektom prošli kroz tzv. pozitivnu selekciju, jer u migraciji vide poboljšanje kvaliteta života, za razliku od migranata pokrenutih “push” efektom.

Brojčanom povećanju bosanskohercegovačkih migranata značajno su doprinijeli razlozi vezani za push efekt. Naime, raspad Jugoslavije i ratovi na području nekadašnje države uzrokovali su veliki broj prisilnih promjena mjesta boravka, pa su, uz izmjenu dotadašnje demografske slike zemalja nasljednica bivše Jugoslavije, vidno povećali i migrantske zajednice u zemljama Zapadne Evrope. Većina zemalja ponudila je prihvatilišta i smještaj bosanskohercegovačkim prognanicima, otvarajući na taj način prostor za omasovljenje do tada prisutnih, uglavnom, radničkih zajednica. Za razliku od emigracije nastale nakon Drugog svjetskog rata, gdje su Bošnjaci uglavnom bili u procjepu između hrvatske i srpske emigracije, što je jedan od osnovnih zaključaka Imamovićeve studije, talas prognanika iz Bosne i Hercegovine 1992–1995, većinom Bošnjaka, već je dolaskom u zemlje prihvatilišta imao susret s bosanskohercegovačkim, ali i bošnjačkim zajednicama, koje su bile u početnoj fazi svoga organiziranog djelovanja.

Bošnjaci u Berlinu

U Berlinu, glavnom njemačkom gradu, već i prije formalnog ujedinjenja Njemačke otpočele su aktivnosti grupe vrijednih i požrtvovanih entuzijasta za organiziranje Bošnjaka u jedinstvenu zajednicu. Zvanično pravo javnosti i formalnu vidljivost stekli su formiranjem Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu (IKC Berlin) 10. septembra 1989. godine, a od februara 1990. godine udruženje je sudski registrirano. Od samog formiranja ovog udrženja, njegove su aktivnosti usmjerene u nekoliko pravaca s jasno definiranim ciljnim grupama. Od 1991. godine do danas, vjerske aktivnosti udruženja aktivno koordinira i vodi agilni imam Advan ef. Ljevaković. Prvi značajniji ispit zrelosti IKC Berlin prolazio je tokom ratnih godina, pružajući utočište i pomoć desetinama hiljada bosanskohercegovačkih prognanika, većinom Bošnjaka. Prema podacima koji se mogu dobiti u usmenim razgovorima s aktivnim učesnicima događaja o kojima govorimo, tokom navedenog perioda u Berlinu je bilo oko 30.000 prognanih Bošnjaka. Literatura koja nudi osnovne informacije o organiziranosti bošnjačkih zajednica u dijaspori slaže se u ocjeni da IKC Berlin “spada u red najvećih i najorganiziranijih u cijeloj dijaspori”.

Povećanjem broja Bošnjaka u Berlinu, usljed rata u Bosni i Hercegovini, porastao je i broj članova IKC Berlin, što je ovoj zajednici već tada odredilo buduće pravce djelovanja. Nakon prvobitno iznajmljenog prostora za organizirano djelovanje IKC Berlin se već 1994. godine preselio u nove, također iznajmljene prostorije. Okončanjem rata u Bosni i Hercegovini, veliki broj prognanih se vratio, ali je značajan dio i danas u Berlinu i čini okosnicu djelovanja ovog centra. Nakon što je pitanje izbjeglica djelimično riješeno poslijeratnim povratkom u Bosnu i Hercegovinu, IKC Berlin je na pragu 21. stoljeća pristupio rješavanju vlastitog statusa kupovinom prostora za potrebe udruženja. Vrijedni i organizirani članovi ove zajednice svojim su doprinosima aktivno učestvovali u kupovini, ali i adaptaciji kupljenih prostorija koje danas služe za nesmetano djelovanje IKC Berlin.

Različiti pravci djelovanja

Danas IKC Berlin djeluje u nekoliko pravaca, od vjerske edukacije, kulturnih aktivnosti, humanitarnog rada do sportskih aktivnosti. Vjerska edukacija podrazumijeva servisiranje duhovnih potreba članova zajednice, tribine i javna predavanja, podučavanje arapskog jezika i pisma, osnovnu vjersku obuku, kao i niz drugih manifestacija kao što su šerijatska vjenčanja, bajramske akademije i sl. U red kulturnih aktivnosti IKC Berlin ubrajaju se javna predavanja, promocije knjiga, izložbe, okrugli stolovi te aktivan rad na unapređenju interkulturalnog i međureligijskog dijaloga s pripadnicima drugih zajednica, kojih u Berlinu uistinu ne nedostaje. Red sportskih aktivnosti ispunjen je organiziranjem turnira u nogometu, šahu i stonom tenisu, a povod ovih turnira najčešće su vjerski blagdani.

Konačno, posebno vrijedno jeste djelovanje ove zajednice na humanitarnom planu. Od dočeka i prijema bošnjačkih prognanika tokom rata 1992–1995 humanitarni rad nastavljen je poslijeratnim stipendiranjem siročadi, siromašnih kao i podrškom školovanju generacijama Bošnjaka od osnovne škole do univerzitetskog obrazovanja. U tu svrhu do sada su osigurane i distribuirane desetine hiljada eura, novac je u različitim stipendijama doniran mladima širom Bosne i Hercegovine. Posebnu pažnju obrazovanju IKC Berlin pokazuje kroz organiziranje i djelovanje “Bošnjačke biblioteke” u okvirima centra. Sve navedene podatke moguće je pratiti i kroz “Bilten Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu”, polugodišnji časopis čije su stranice ispunjene stupcima različitih podataka o navedenim aktivnostima i već sada primjetnoj prepoznatljivosti prema vani. Naime, listajući nekoliko posljednjih brojeva Biltena uočili smo da je IKC Berlin postao prepoznatljiv u njemačkom društvu. Tako nailazimo na podatke da je gost IKC Berlin 2011. godine bio i Christian Wullf, tadašnji njemački predsjednik, a nisu rijetke ni informacije da su predstavnici centra, predsjednik ili imam vrlo često gosti značajnih diplomatskih prijema, susreta na kojima ovi vrijedni Bošnjaci ponekad nastupaju ispred svih muslimana u Berlinu, jer i s drugim muslimanskim zajednicama grade prisne odnose i saradnju.

Prešavši težak put, od nevidiljive zajednice velikog broja radnika do izuzetno organizirane dijaspore u jednom njemačkom gradu, Bošnjaci u IKC Berlin se nadaju širenju polja svoga djelovanja, naročito prema Bosni i Hercegovini. Sljedeći koraci bi svakako trebali biti usmjereni prema aktivnostima koje trebaju biti rezultat zajedničkog rada sa zajednicama i institucijama u Bosni i Hercegovini. Vrijeme je za nove poteze!

Autor: Amir Duranović
Izvor: Novo vrijeme

 

Potomci Bošnjaka u Turskoj čuvaju običaje

Tridesetak kilometara od Ankare nalazi se nekoliko sela u kojima žive oni čiji su preci prostore BiH i drugih dijelova Balkana počeli napuštati nakon odlaska Osmanlija. Ekipa Al Jazeere posjetila je bošnjačko selo Fevzije.

Bakir Tanović je davne 1990. godine napravio prilog o Bošnjačkim muhadžirima u Turskoj

Percepcija Bošnjaka na Zapadu

Autor: Mr. Dževada Šuško, Internacionalni univerzitet Sarajevo ^[1]
Ovo izlaganje govori o percepciji Bošnjaka na Zapadu, odnosno kako je Zapad, naročito zapadna Evropa gledao i kako gleda na Bošnjake. Nastojat ćemo dati kratak historijski pregled o tome koliko puta su Bošnjaci bili suočeni za „Zapadom“, a zatim slijedi prikaz onoga što su „Zapadnjaci“ kazali i napisali o Bošnjacima. Pojam „Zapada“ koristi se kao okvir za političke, ekonomske i kulturne vrijednosti, a ne u geografskom smislu.

Bošnjaci su tri puta u povijesti bili direktno i intenzivno suočeni sa zapadnom civilizacijom (Evropom). Prvo intenzivno suočenje s političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim vrijednostima Zapada desilo se 1878. kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu i izvršila kulturnu misiju kako bi „zaostalo“ društvo pretvorila u naprednu evropsku, ili preciznije srednjoevropsku civilizaciju. S obzirom da se Austro-Ugarska u Bosni i Hercegovini zadržala četrdeset godina, bilo je dovoljno vremena da se izvrši tranzicija iz jedne civilizacije (osmanske) u drugu kulturu i način života (austrougarsku / srednjoevropsku). Tako su Bosna i Hercegovina kao i Bošnjaci stavljeni u koncept Srednje Evrope (Mitteleuropa). U poređenju sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom, jedino Bosna i Hercegovina ima ovo specifično iskustvo sa Zapadom i Evropom.

U njemačkom govornom području i danas je prisutan pojam i kontekst Srednje Evrope (vidi http://www.kakanien.ac.at/). Takvo razumijevanje srednjoevropskog konteksta upravo se ogleda u reakcijama Njemačke i Austrije na raspad Jugoslavije, priznavanju nezavisnosti Slovenije, Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine, te prihvatanju najvećeg broja prognanika i pružanju humanitarne pomoći.

Iako je proces evropeizacije pokrenulo Osmansko carstvo (tanzimat) početkom 19. stoljeća, austrougarske reforme značile su temeljite promjene za jednu tradicionalnu muslimansku zajednicu, koja je postepeno izrasla u jednu evropsku naciju. O tom procesu evropeizacije i modernizacije Bošnjaka Fikret Karčić je 1999. godine objavio na engleskom a 2004. godine na bosanskom jeziku knjigu pod naslovom „Bošnjaci i izazovi modernosti. Kasni osmanlijski i habsburški period”. Karčić inter alia u drugom dijelu svoje knjige opisuje uticaje zapadne civilizacije na privredni, politički, vojni, kulturni i društveni preporod Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Nekoliko svjedočenja izričito govore o Bošnjacima iz zapadne perspektive. Ovaj rad će izdvojiti nekoliko knjiga koje su 2007. godine doživjele reprint i prevedene na bosanski jezik.

Hans Fritz, oficir austrougarske vojske, nakon Prvog svjetskog rata napisao je knjigu pod naslovom „Bosniak“ [Bošnjak]. Hans Fritz 1931. godine piše da je „legenda o bosanskohercegovačkim jedinicama – elitnim jedinicama austrougarske armije – u novoj državi [je] potisnuta u zaborav“, i stoga on želi izraziti dužnu zahvalnost svojim saborcima, svojim uvijek vjernim prijateljima Bošnjacima i njima u čast posvetiti literarni spomenik (Fritz 1931/2007:9). Sam za sebe kaže: „Deutscher nach Geburt und Besinnung, bleibe ich dennoch zeitlebens ‘Bosniak’“ [Nijemac po rođenju i porijeklu, ipak ostajem zauvijek Bošnjak]^[2] (Fritz, 1931/2007:4).

Jedna od fotografija iz knjige „Bosniak“ autora Hansa Fritza, koja  prikazuje elitnu jedinicu Bošnjaka.^[3]

Dio eksponata u Muzeju Grada Sarajeva koji prikazuju uniforme Bošnjaka iz austrougarskog perioda.

Nakon što je 1881. godine uvedena vojna obaveza i muslimanski vojnici postali sastavni dio austrougarske vojske, donesena su posebna pravila kako bi vjerska prava i potrebe muslimana Bošnjaka bila poštivana i zaštićena. Za duševnu opskrbu i održavanje vojne džamije imenovani su taborni imami. . Bošnjaci su bili prepoznatljivi po svijetloplavoj uniformi, turskim pantalonama i crvenom ili zelenosivom fesu. Eduard Wagnes je samo za bošnjačku trupu komponovao marš pod naslovom „Die Bosniaken kommen“ [Bošnjaci dolaze].^[4] Isti kompozitor je također kao pozdrav Bosni i Hercegovini komponovao drugi marš pod naslovom „Bosna selamljik“.

Sve to ukazuje da je identitet Bošnjaka bio poštivan i priznat. Bošnjaci su čak činili elitnu jedinicu unutar austrougarske vojske, jer su bili najmlađi a opisani su kao najhrabriji, kolegijalni, srčani, istrajni, borbeni i izuzetno lojalni, odnosno odani svom zadatku i poslu (Fritz; Wiesinger). Karčić (2004:76–77) citira Roberta Donia koji kaže da je austrougarsko ministarstvo rata pri dodjeli Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj  1878. godine na Berlinskom kongresu poslalo 72.000 vojnika da osvoje Bosnu. Kako su se suočili s jakim otporom Bošnjaka, morali su postepeno povećati broj snaga na 268.000 vojnika, dok je na bošnjačkoj strani bilo 93.000 boraca. Bečki Arhiv za rat (Wiener Kriegsarchiv) bilježi 60 većih i manjih bitaka u toku okupacije, u kojima je poginulo 6.000 vojnika. Gubici na bosanskoj strani nisu poznati (Imamović, 1997:16).

Otto Wiesinger u knjizi „Der Ost-Korpus“ [Istočni korpus] piše o urođenoj hrabrosti: „Diese angeborene Tapferkeit war mit viel Beständigkeit und Weisheit fest an die notwendige Disziplin und an die Tradition der alten Armee angepasst und machte dieses „Angeborene“ für einen modernen Krieg sogar besonders fruchtbar.“ [Ta prirodna hrabrost je s mnogo ustrajnosti i mudrosti bila čvrsto prilagođena u neophodnu disciplinu i tradiciju stare armije i tako učinjena plodnosnom i za moderni rat] (Fritz 1931/2007: 12). Postavlja se pitanje da li su s ovim mišljenjem bili upoznati Jugoslovenska narodna armija (JNA) i Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) tokom pripremanja sistematskog uništenja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka 1990-tih ili nisu bili uvjereni u to?

Slijedeća fotografija pokazuje mezarje Lebring u pokrajini Steiermark u Austriji. Tamo ima 805 pokopanih tijela poginulih Bošnjaka. Ovo mezarje ima nadimak “Bosniakenfriedhof” [Bošnjačko mezarje].

Na komemorativnoj ploči stoji: „Zur Erinnerung an die tapferen Bosniaken, die im Ersten Weltkrieg das gemeinsame österreichische Vaterland bis zum letzten Tag heldenmütig verteidigten“ [Za sjećanje na hrabre Bošnjake koji su u Prvom svjetskom ratu do zadnjeg dana herojski branili zajedničku austrijsku domovinu].^[5] Svake godine austrijske vlasti održe komemorativni program na ovom mezarju radi odavanja počasti bošnjačkim vojnicima koji su pali na brdu Meletta 1916. godine.^[6] Zadnju nedjelju u mjesecu oktobru u provinciji Steiermark nazivaju „Bosniakensonntag“ prisjećajući se “vjernih sinova Bosne” (ibid.).

Drugi izvor kojim smo se koristili za ovo istraživanje je knjiga Heinricha Rennera „Durch Bosnien und die Hercegovina – kreuz und quer“ [Kroz Bosnu i Hercegovinu – uzduž i poprijeko] napisana 1896. a prevedena  na bosanski jezik 2007. godine. U tom detaljnom putopisu od 398 stranica Renner opisuje bosanske gradove, pokrajine, planine i prirodne ljepote, posvećujući istovremeno posebna poglavlja životu u privatnom i poslovnom okruženju, zanatstvu i trgovini, radnim navikama, arhitekturi i umjetnosti, političkim okolnostima, međuljudskim odnosima i ljubavi. Također, opisuje istaknute Bošnjake  poput Mehmed-bega Kapetanovića, gradonačelnika Sarajeva, citirajući njegove narodne poslovice pod naslovom „Narodno blago“.. Obilne fotografije i crteži ovu publikaciju čine izuzetno zanimljivom i vrijednom. Tako Renner zapaža:

Nigdje nećete sresti tako srdačan i kućevan porodični život kao kod ovdašnjih muslimana… Ono što se na ovim ženama može pohvaliti jeste njihova urednost, radinost, vještina u ručnim poslovima… i nadasve uzoran odgoj kojim podižu svoju djecu. Odgojenije djece od turske, ovo se odnosi dobrim dijelom i na kršćansku djecu u Bosni, nećete naći ni u jednoj zemlji. Neprikosnovena poslušnost, poštivanje i strahopoštovanje prema roditeljima do njihove duboke starosti jeste osnova; kršenje nekog od ovih principa je zločin koji prekršitelja isključuje iz svakog društva.(Renner 1896/2007:77)

Treća knjiga koja govori u percepciji Bošnjaka u austrougarsko doba napisana je 1934. godine pod naslovom „Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslemischen Slaven in Bosnien und der Herzegowina“ [Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini] autora Maximiliana Brauna. Ovdje se govori kako je priključivanjem Austro-Ugarskoj zabilježen proces evropeizacije Bošnjaka na duhovnom i psihološkom polju, što se izrazilo u književnom stvaralaštvu novog doba. Braun želi  prikazati preokret duhovnog stanja bošnjačkog naroda pomoću književnosti dajući književnohistorijsku analizu. Pri toj analizi pomogli su mu, kako Braun bilježi u svom uvodu, Fehim Spaho, Hamdija Kreševljaković i Alija Nametak (Braun 1934/2007:9). Braun ističe da islam predstavlja najznačajniji faktor u identitetu Bošnjaka, koji se „neprestano morao braniti“ i koji je „u svijesti bosanskohercegovačkih muslimana postao apsolutna činjenica, direktna psihološka nužnost vlastite egzistencije“ (Braun 1931/2007:46). Suočeni s evropskim vrijednostima Bošnjaci su tako počeli proučavati islamske izvore u drugom svjetlu.  Tim pristupom nastala je  racionalizacija i „modernizacija“ islama (Braun 1934/2007:49–50). Braun analizira radove Safvet-bega Bašagića, Osmana – Aziza (pseudonim dvaju pisaca Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića), Edhema Mulabdića i sadržaje časopisa Behar. Zaključuje da je cjelokupna muslimanska književnost prožeta „veoma izraženim domoljubljem i osjećajem različitosti“ (Braun 1934/2007:97).

S Prvim svjetskim ratom Austro-Ugarska gubi teritoriju Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina postaje dio različitih jugoslovenskih sistema, a Bošnjaci marginalizirani i svedeni na vjersku zajednicu bez prava na svoje nacionalno ime, bosanski jezik, književnost, tradiciju i vjersku slobodu. Tako su Bošnjaci u okviru Jugoslavije odsječeni od srednjoeEvropskog konteksta i zanemarena je njihova identifikacija s Evropom. Za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Bošnjaci su opljačkani kroz agrarnu reformu, vakufska imovina je otuđena od Vjerske islamske zajednice a vakufska banka obezvrijeđena,  što je Bošnjake dovelo na egzistencijalni minimum. Stoga je nastala izreka:

„Ode Turska, ode majka

Ode Švabo, ode babo

Dođe bre, uze sve“

Slično tome, Austrijanac Gerhard Neweklowsky (1996:190) u knjizi „Die bosnisch-herzegowinischern Muslime“ iz 1996. godine bilježi poslovicu „Nesta Franje, nesta hrane“, što aludira na odlazak austrougarske vlasti koju je vodio car Franjo, što je prouzrokovalo neimaštinu i bijedu među bošnjačkim narodom.

Bošnjaci su drugi put suočeni sa Zapadom tokom odlaska takozvanih gastarbeitera [radnika na privremenom boravku], građana SFRJ, većinom u Njemačku, ali i u Austriju. Krajem 1960-tih i početkom 70-tih godina Bošnjaci, pretežno iz ekonomskih razloga, napuštaju svoju domovinu kako bi privremeno boravili na Zapadu. Početni privremeni boravak u Austriji i Njemačkoj prerastao je u stalni boravak, pri čemu su se gastarbeiterima pridružili i supruge i djeca.^[7] Inače, kako ističe Fikret Karčić, u toku Austro-Ugarske i Jugoslavije Zapad je za Bošnjake značio Austrija i Njemačka, kao što za Marokance Zapad znači Francuska ili za Indijce Velika Britanija.^[8]

Na Zapadu su se Bošnjaci pokazali kao izuzetno vrijedni i odani građani, što su poslodavci veoma cijenili.^[9] Bošnjaci su svojim izgledom, tj. svojim svijetlim tenom, nenametljivim razumijevanjem vjere, svojom kroz povijest naučenom adaptacijom na razne političke, ekonomske i društvene sisteme, i svakako kroz svoju marljivost i pošten rad, stekli pozitivan i često zavidan status. Nerijetko je izazivalo čuđenje to što su bošnjačka djeca kao „Ausländer“ [stranci] imali bolje ocjene iz njemačkog jezika od njemačkih starosjedilaca. Izgleda da je upravo taj odgojni faktor kod Bošnjaka, koji je Heinrich Renner naveo 1896. godineje bio presudan što su Bošnjaci uspjeli nadživjeti čitavo stoljeće oduzimanja ljudskih prava, progona, eksproprijacije, genocida i migracija. Slično o tome govori engleska poslovica „Education is key“ [Obrazovanje je ključ svega]. S druge strane olakšavajuća okolnost je bila što su se Bošnjaci kroz uticaj socijalističkog društvenog sistema otuđili od vjere, i islam je tako postao više kulturno naslijeđe nego svakodnevna vjerska praksa.

Treba spomenuti i niz političkih emigranata, kao što su Adil-beg Zulfikarpašić, Smail Balić i Teufik Velagić, koji su bili prisiljeni da se isele zbog progona neistomišljenika u komunističkom sistemu. Neprocjenjiv je njihov angažman i doprinos kroz Bošnjački institut u Zürichu i izdavačku djelatnost poput časopisa „Pogledi“. Austrija se činila najpovoljnijom kao imigracionom državom za Bošnjake, jer je jedina država u okruženju koja nije ugrožavala opstanak i vjerske slobode Bošnjaka. U poređenju s osalim državama u Evropi Austrija je islam priznala već 1912. godine. Teufik Velagić u neobjavljenom razgovoru potvrđuje kako se iznenadio kada su ga pri prijavi u Beču pitali šta je po nacionalnosti, a kada je rekao da je Bošnjak, oni su bez čuđenja i preispitivanja, čak s razumijevanjem unijeli njegov nacionalni identitet u papirologiju austrijskih vlasti. To pokazuje da je u Austriji postojalo historijsko pamćenje, ali ne i u Jugoslaviji, gdje su historijske činjenice o bošnjaštvu ideološki bile zabranjene.

Pored Bošnjaka koji su se naselili na Zapad, potrebno je istaći nekoliko stručnjaka etnologa koji su poslije Drugog svjetskog rata boravili u Bosni i Hercegovini kako bi istraživali bosanske muslimane.

William Lockwood, učenjak iz SAD-a je tako 1975. napisao knjigu pod naslovom „European Moslems: Economy and Ethnicity in Western Bosnia“ i niz članaka (vidi bibliografiju), u kojima bosanske muslimane svrstava u evropsku etnografsku mapu i smatra ih Evropljanima, mada propušta istaći ulogu vjere. Lockwood je ustvari prelomio akademsku barijeru između onih koji se bave evropskim i islamskim studijama, odnosno antropologijom. Dotada se evrospkim studijama smatralo kršćansko-jevrejsko naslijeđe, a islamska antropologija je obuhvatala sve muslimanske skupine. No Lockwood je svojim zaključcima i naslovima izazvao tu rigidnu definiciju Evrope i Bošnjake obuhvatio kao autohtoni evropsko-muslimanski narod.

Druga autorica je Tone Bringa, porijeklom iz Norveške, koja je uoči agresije krajem 1980-tih godina istraživala kao etnolog u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, gdje je živjela zajedno sa domaćim stanovništvom u selu Dolina kod Kiseljaka.^[10] Bringa je isticala ulogu islama u svakodnevnom životu Bošnjaka, tj. u rodnim odnosima, domaćinstvu, porodici, obredima i u kolektivnom identitetu. Tako je formulisala i naslov svoje knjige „Being Muslim the Bosnian way“ (Biti musliman na bosanski način) i zaključila:Islam is the key to understanding the Muslim identity in Bosnia. Yet, Bosnian Muslim identity cannot be fully understood with reference to Islam only, but has to be considered in terms of a specific Bosnian dimension which for Bosnian muslims has implied sharing a history and locality with Bosnians of other non-Islamic religious traditions“ [Islam je ključ za razumijevanje muslimanskog identiteta u Bosni. Ipak, bosansko-muslimanski identitet ne može se razumjeti samo u vezi s islamom, nego u smislu specifične bosanske dimenzije, što je za bosanske muslimane značilo da dijele povijest i teritoriju s Bosancima drugih neislamskih vjerskih tradiciija]. (Bringa, 1995: 231)

Znači, ovdje se ističe specifičnost razumijevanja islama u Bosni i Hercegovini i da identitet Bošnjaka podrazumijeva historijsko iskustvo s ostalim narodima.

Zatim su o bosanskim muslimanima pisali i David Dyker kao i Robert Donia , ali sve u svemu malo je pažnje posvećeno Bošnjacima u fazi postojanja Jugoslavije.^[11]

Tek voljom građana Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine raspada se bivša Jugoslavija.. Politički i vojni centar Socijalističke federativne republike Jugoslavije nije htio prihvatiti rezultate referenduma niti odluke međunarodne zajednice i vrši agresiju nad Bosnom i Hercegovinom. Etabliranjem raznovrsnih međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, Dejtonskim mirovnim sporazumom i uspostavom OHR-a 1990-e godine, odnosno u zadnjoj deceniji 20. stoljeća dešava se treći direktin susret Bošnjaka sa Zapadom.

Kako su Bošnjaci iznova postali najveća žrtva, a komunikacione tehnologije i mediji znatno napredovali, prijenos etničkog čišćenja, koncentracionih logora, silovanja i nasilnog progona Bošnjaka postao je svakodnevnica u medijima na Zapadu i u cijelom svijetu. Zahvaljujući upravo toj snazi masovnih medija u eri globalizacije Bošnjaci su preživjeli genocid, jer su tako Istok i Zapad saznali za dešavanja u Bosni i Hercegovini i humanitarne intervencije sa obje strane svijeta bile su ključne za opstanak Bošnjaka (Alibašić 2005). Richard Holbrook, glavni američki  pregovarač za Dejtonski mirovni sporazum, izjavio je da bosanski muslimani ne bi preživjeli bez podrške iz inostranstva, pogotovo Arapa i Afganaca (Kohlmann 2004:226). Zapad se najviše zabrinuo oko porasta svijesti o islamu. Vladala je bojazan da će stradanjem i patnjom Bošnjaka zajedno s podrškom muslimanskih boraca i raznovrsnih muslimanskih humanitarnih organizacija doći do radikalizacije Bošnjaka. O tome se mnogo diskutovalo i učenjaci kao i mediji i dalje to tematiziraju. Ali Evan Kohlmann, koji je pisao o Al-Qaidi u Bosni (Al Qaidas Jihad in Europe. The Afghan-Bosnian Network, 2004), zaključuje da filozofija selefizma i njegovi sponzori nisu spojivi s bosanskom kulturom i društvom: „Despite terrible war and starvation, the Bosnians desperately clung to their individual identity and held out against Salafi and Wahhabi brainwashing.“ [Bez obzira na strašni rat i umiranje od gladi, Bosanci su očajno držali do svog individualnog identiteta i odbranili se od selefijskog i vehabijskog ispiranja mozga] (Kohlmann 2004:226). Slično tome zaključuje Juan Carlos Antuñez (2009), oficir španjolske armije, specijalizovan za međunarodni vjerski motivirani terorizam. On ističe da najveća prepreka za širenje radikalnog razumijevanja islama u Bosni i Hercegovini nisu NATO niti EU niti bilo kakva međunarodna organizacija, nego sami Bošnjaci. Stoga on drži da su Bošnjaci šansa a ne opasnost za Evropu.

Agresijom na Bosnu i Hercegovinu Bošnjaci se prvi put u povijesti masovno naseljavaju na Zapadu od najzapadnijeg dijela SAD-a preko Evrope do Novog Zelanda. Po nekim procjenama, kao npr. u izjavi reisu-l-uleme Mustafe Cerića u dijaspori ima 8 miliona Bošnjaka. Na zasjedanju VKBI (Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca) u martu 2011. godine u Bošnjačkom institutu spominjala se cifra od 6–8 miliona Bošnjaka koji su naseljeni samo u Turskoj. Kako je broj prognanika na Zapadu rastao, tako su nastala raznovrsna udruženja (klubovi i džemati). Kako su Bošnjaci zajedno s ostalim narodima i bosanskohercegovačkim patriotima pružali neočekivan otpor, tako su postali nezaobilazni politički faktor. Na Zapadu je poraslo interesovanje za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake  i napisano je bezbroj knjiga i akademskih članaka o multietničkoj Bosni i Hercegovini. Ipak, Zapad je teško prihvatio Bošnjake na istoj razini kao Srbe i Hrvate. Na Zapadu je 1990-tih godina još uvijek bio jak jugoslovenski lobi, a istovremeno je ojačao i hrvatski i srpski nacionalistički pokret u širenju njihovog vlastitog nacionalnog identiteta. S druge strane Bošnjaci su bili višestruko oštećeni i oslabljeni kao najveća žrtva pri agresiji i genocidu, s oduzetim i ugnjetavanim historijskim pamćenjem, poteškoćama pri izgradnji države u dejtonskom okviru i komunističkim naslijeđem korupcije i nepotizma.

Jedna druga perspektiva gledanja Zapada na Bošnjake veže se isključivo za ženu Bošnjakinju, odnosno bosansku muslimanku. U knjizi autorice Anne Vanzan „Le donne di Allah. Viaggio nei femminismi islamici“ [Žene na Allahovom putu. Putovanje kroz islamski feminizam] iz 2010. godine govori se o rastućoj ulozi žene u pojedinačnim muslimanskim sredinama (Turska, Iran, Indonezija, Bosnia i Hercegovina) kao i u zapadnoj Evropi. Poglavlje o islamskom feminizmu u Bosni i Hercegovini iz italijanske perspektive zove se „Così vicine, così lontane“ [Tako blizu a tako daleke] i govori o „nuovo corso bosniaco“, tj. o novom bošnjačkom putu, na kojem žene imaju vodeću ulogu: „Molte di loro sono giovani professioniste che stanno dando una forma a una nuova figura di donna in cui coesistono diverse anime: europea, muslumana, femminista.“ [One su dobrim dijelom mlade poslovne žene koje nude novu ulogu žene u kojoj istovremeno postoje različiti identiteti: evropski, muslimanski i feministički] (Vanzan 2010: 85).

Zapad kroz povijest bilježi domoljublje, vojničku hrabrost i lojalnost Bošnjaka. U prošlom ratu hrabrost Bošnjaka iznova  je došla do izražaja i Bošnjaci su pokazali i Zapadu kao i ostalima da nastavljaju svoj put. Historijsko pamćenje bošnjačke prošlosti i univerzalne vrijednosti islama, poput marljivosti, uvažavanja drugog i drugačijeg, poštivanja tačnog vremena, profesionalnosti i maksimalne predanosti radu i obavezama i dalje će uticati na pozitivan status Bošnjaka na Zapadu. Da zaključimo riječima Aydina Babune: „Bosnian Muslims tragedy lies in the fact that they were too Muslim for the West and not Muslim enough for the Islamic world.“ [Tragedija bosanskih muslimana leži u činjenici da su previše muslimani za Zapad, a nisu dovoljno dobri muslimani za islamski svijet.] (Babuna 2006:419).

Bibliografija

1. Antuñez, J.C. (April 2009). The Adminstration of Islamic Affairs in Secular States: The case of BiH. Integration and Security Perspective. Izlaganje na konferenciji  Administration of Islamic Affairs in Secular States – SE European Experience Islam in South East Europe Forum (ISEEF) i Centar za napredne studije (CNS).
2. Alibašić, A. (April 2005). Globalization and its impact on Bosnian Muslim practices. Izlaganje na konferenciji Democracy and Global Islam at UC Berkeley
3. Babuna, A. (January 2006). National Identity, Islam and Politics in post-Communist Bosnia-Herzegovina. East European Quarterly, 34 (4), 405-447.
4. Balić, Smail. (1992). Das unbekannte Bosnien. Köln, Weimar, Wien: Böhlau.
5. Balić, Smail. (1994). Kultura Bošnjaka. [Culture of Bosniaks]. Zagreb.
6. Balić, Smail. (1995). Bosna u Egzilu 1945-1992. [Bosnia in Exile]. Zagreb: Preporod.
7. Braun, M. (2007). Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und der Hercegowina [Začeci evropeizacije književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini]. (I.Dizdar i S.Hedžić, prev. Sarajevo: dobra knjiga (Originalno djelo objavljeno 1934).
8. Bringa, Tone (1995). Being Muslim the Bosnian Way: Identity and Community in a Central Bosnian Village. Princeton, New Jersey.
9. Djilas, M. and Gaće, N. (1994). Bošnjak Adil Zulfikarpašić. Zürich: Bošnjaćki Institut.
10. Donia, R. and W. Lockwood (1978). The Bosnian Muslims: Class, Ethnicity and Political Behavior in a European State. In S. Joseph and B.L.K. Pillsbury (eds.) Muslim-Christian Conflicts: Economic, Political and Social Origins (pp.185-207) Boulder, Folkestone. 
11. Donia, R. and J.A. Fine (1994). Bosnia and Hercegovina: A tradition betrayed. London.
12. Dyker, D. (1972). The Ethnic Muslims of Bosnia – some basic socio-economic data. Slavonic and East European Review, 50, 238-256.
13. Fritz, H. (2007). Bosniak. [Bošnjak]. (Z. Šehić, prev.) Sarajevo: Dobra knjiga (Originalno djelo objavljeno 1931).
14. Karčić, F. (1999). The Bosniaks and the challenges of modernity. Late Ottoman and Hapsburg times. Sarajevo: El-Kalem.
15. Karčić, F. (2004). Bošnjaci i izazovi modernosti. Kasni osmanlijski i habsburški period. Sarajevo: El-Kalem.
16. Kohlman, E. F. (2004). Al-Qaida’s Jihad in Europe. The Afghan-Bosnian Network. Oxford, New York: Berg.
17. Lockwood, W. (1972). Converts and Consanguinity: The social organisation of Moslem Slaws in Western Bosnia. Ethnology, 11, 55-79.
18. Lockwood, W. (1974). Bride theft and social maneuvrability in Western Bosnia. Anthropological Quarterly, 47, 253-269.
19. Lockwood, W. (1975). Social Status and Cultural Change in a Bosnian Muslim Village.  East European Quarterly, 9, 123-134.
20. Lockwood, W. (1975). European Moslems: Economy and Ethnicity in Western Bosnia [Evropski muslimani: Privreda i Etnicitet u zapadnoj Bosni]. NewYork 1975.
21. Lockwood, W. (1981). Religion and Language as Criteria of Ethnic Identity. In S.Beck and J.W.Cole (eds.), Ethnicity and Nationalism in Southeastern Europe (pp. 71-82) Amsterdam.
22. Neweklowsky, G. (1996). Die bosnisch-herzegowinischen Muslime. Geschichte. Bräuche.Alltagskultur [Bosansko-hercegovački muslimani. Historija. Običaji. Svakodnevni način života]. Klagenfurt: Wieser.
23. Vanzan, A. (2010). Le donne di Allah. Viaggio nei feminismi islamici [Žene na Allahovom putu. Putovanje kroz islamski feminizam]. Genova: Bruno Mondadori. 

BIOGRAFIJA

Dževada Šuško je docentica na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS) na odsjeku za međunarodne odnose. Zadužena je za predmete vezane za Evropu, kao na primjer „Politika Evrope“, „Evropska Unija“, „Postkomunističke tranzicije“, „Južnoistočna Evropa i velesile“ itd. Dževada Šuško je jedan od autora biografije bivšeg Visikog Predstavnika Christian Schwarz-Schilling. Dala je svoj doprinos kao autor u knjizi o sociokulturnom položaju žene u Bosni i Hercegovini. Kao doktorand u okviru doktorskog programa na IUS-u položila je sve predmete sa najvećom ocjenom, napisala niz akademskih radova, od kojih su neki objavljeni a drugi prezentovani na domaćim i inostranim konferencijama. Doktorski rad se bavi tematikom „Pojam lojalnosti: Reakcija Bošnjaka na Austro-Ugarsku imperiju (1878-1918)“. Disertacija ima za cilj da doprinese boljem razumijevanju Bošnjaka kao autohtonim evropskim stanovnicima i da prikaže uticaj geopolitičkih, ekonomskih i društvenih promjena na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Dževada Šuško je diplomirala i magistrirala u Njemačkoj na univerzitetima Heidelberg i Hamburg, a studirala je i u Italiji (Firenze), Kanadi (Ottawa), Palestini (Ramallah) i Španiji (Madrid). S toga priča nekoliko svjetskih jezika, kao što su njemački, engleski, francuski, italijanski i španjolski. Dževada Šuško je također uljučena u rad nevladinih organizacija kao što su Centar za edukaciju i istraživanje Nahla (www.nahla.ba) i Centar za napredne studije u Sarajevu (www.cns.ba) gdje djeluje kao forum koordinator organizirajući diskusije o ključnim političkim i društvenim pitanjima Bosne i Hercegovine. 2004. godine, nakon 30 godina boravka prvenstveno u Njemačkoj, vratila se sa porodicom u Bosnu i Hercegovinu.

DEJTONSKI REŽIM LEGALIZIRA TEROR NAD BOŠNJACIMA

Fahrudin Radončić, ministar sigurnosti svojim prijedlogom monstruozno udara na demokratski poredak, samim tim što eksplicitno zagovara delikt mišljenja i mogućnost potvore i cinkarenja! Ovaj Prijedlog sadrži kriminalne i totalitarne metode zastrašivanja, jer otvara prostor da svako bude osumnjičen, uhapšen i optužen po osnovu principa rekla-kazala. Mr. Fatmir Alispahić

Teror nad Bošnjacima je uvjet bez kojeg ne može funkcionirati dejtonski režim. Ovaj režim zatemeljen je na ideji zbratimljenog velikosrpskog i velikohrvatskog osvajanja Bosne i Hercegovine i uništenja bošnjačkog naroda. Režim se u poslijeratnim godinama realizirao kroz nastavak etničkog čišćenja Bošnjaka i istjerivanja Bošnjaka iz svoga identiteta, a što je također zločin genocida. Konkretno, ovo što se radi djeci iz Konjević Polja, s ciljem da ta djeca izgube svoj identitet, apsolutno je zločin genocida. U drugim formama i oblicima to se čini cijelom bošnjačkom narodu. Uvjet da bi takve zločinačke operacije, i takav genocidni režim, opstali pod kapom legaliteta, jeste šutnja i odobravanje. Zbog toga teror nad Bošnjacima nije tek izljev ekstremističke mržnje, već je jedan racionalan projekt koji služi ušutkivanju žrtve. Ako bude dovoljno slobode u dejtonskom društvu, mogli bi se Bošnjaci sjetiti da su (po)tlačeni, pa bi mogli za svoju žrtvu zatražiti pravni lijek i satisfakciju, a što bi vodilo temeljitoj redefiniciji sadašnjih pozicija, u kojima su velikosrbi i velikohrvati apsolutni gospodari dejtonske države. Aktuelni bošnjački političari nisu nikakvi garanti bošnjačkog političkog subjektiviteta. Na žalost, i na drugim bošnjačkim adresama instalirane su osobe koje, uglavnom šute, a tu šutnju nam prodaju kao nekakvu mudrost. Konkretno, genocidni Popis 2013. najbolje svjedoči o karakteru bošnjačkih predstavnika i u politici, i u akademskoj, i u vjerskoj zajednici, koji su se svi do reda ušutjeli i ne smiju ni pisnuti potiv ove genocidne operacije. Time potvrđujemo da bošnjački subjekt u dejtonskoj zbilji ne postoji, jer je korumpiran, prestrašen, izgubljen u kompleksima i mutavostima. Zato pod legalističkom formom postoje stratezi genocida nad Bošnjacima koji, između ostalog, razvijaju represivni aparat države, te ozbiljno narušavaju elementarna ljudska prava i demokratske slobode. Međunarodni faktor im u tome pomaže, jednako kao što je pomagao genocid u Srebrenici. Svi oni znaju: gušenje bošnjačkih demokratskih kapaciteta uvjet je za zataškavanje bošnjačke obespravljenosti. A gušenje slobode se ne izvodi samo represivnim mjerama, već i raznim vidovima korupcije. Pošto se ne mogu svi kupiti, i pošto postoje u Bošnjaka ljudi kojima je Svevišnji iznad dunjalučkih budalaština, za takve je režim namijenio represiju, koja se realizira i kao poruka drugima. Zločinačko zatočeništvo Abu Hamze u tzv. Imigracionom centru ne postoji zbog Abu Hamze, već zbog nas – da nam pokaže do koje mjere je spreman ići ovaj režim u kršenju zakona, u gaženju pravnih i humanističkih normi. Jednako tako, Guantanamo je više poruka, nego zatvor, kao što su i ona američka pederska iživljavanja po Abu Graibu bila više poruka, nego zločin. Te poruke imaju funkciju da zastraše i u autocenzuru utjeraju sve koji bi htjeli slobodno misliti i djelovati. Tako je Hitlerov režim u „Kristalnoj noći“ poslao poruku Jevrejima i svim Evropljanima šta je sve spreman činiti u realizaciji svoje fašistoidnosti. Dejtonski režim preuzima hitlerovske modele djelovanja u odnosu na Bošnjake.

Zakon o samoubistvu

Svaki je fašizam upakovan u legalizam. Tako je i Karadžićeva paradržava s početka genocidne agresije imala i parafe, i odluke, i pečate… Na pijedestalu legaliteta bila je i ona odluka kojom se Bošnjak odriče svoje imovine u korist srpskog naroda. A gledaj istovjetnosti:

Nakon pomenute „Kristlane noći“, kada je opljačkano 7.000 jevrejskih dućana, kada je spaljen 177 sinagoga i ubijen 91 Jevrej, Hitlerov režim izdaje naredbu da se svi jevrejski dućani i poduzeća, koja su još postojala, predaju u „arijevske ruke“. Ko kaže da genocid ne može biti pokriven pravnom formom? Jedino je pitanje da li će taj genocid biti poražen, kao što je poražen Hitler, ili će opstati, i biti našminkan u humanističke oblike.

Dejtonski poredak je premazana, zakamuflirana verzija genocidizma. Razlika je samo u tome što su uz dejtonski režim instalirani tzv. neovisni mediji, organizacije za ljudska prava i druge tantavice koje su dosad stotine puta pale na ispitima humanosti i slobode. Dovoljno je razne ombudsmane, tzv. helsinške komitete i sl. testirati na pitanju nane Fate Orlović, Abu Hamze, djece iz Konjević Polja, terorističkih napada na Bošnjake i objekte Islamke zajednice, itd. – pa vidjeti da te organizacije nisu ništa drugo do li ekspoziture četničkog i ustaškog fašizma, zainteresiranog za prikrivanje zločina nad Bošnjacima. A kako ćeš sakriti da su Bošnjaci žrtve, da su obespravljeni, potlačeni, ako nećeš Bošnjake optužiti za nešto. A najbolje je, vala, za tzv. islamski terorizam. Zato svaki čas iz dejtonskih organizacija i medija stižu poruke o bošnjačkom fašizmu i radikalizmu. S jedne strane imaš Četnički ravnogorski pokret, imaš Republiku Srpsku u kojoj institucije imaju krsne slave, kao u pravoj teokratskoj državi, imaš javni nastavak etničkog čišćenja Bošnjaka, ali dejtonske organizacije i mediji sve to ne vide, već vide „fašizam u Bošnjaka“. Zato je Nedžad Ibrišimović napisao tekst „Fašizam zgnječenog naroda“, dovodeći do apsurda te budalaštine Srđana, Prđana i Hrđana. Bošnjački narod je, za razliku od Srba i Hrvata, po svome bitku i povijesnom naslijeđu antifašistički, jer Bošnjaci ovise od opstanka Bosne i Hercegovine, a bošnjačke domovine nema bez ideja slobode i tolerancije, a drugo, Bošnjaci u svojoj povijesti nikad nisu imali fašističke organizacije i pokrete, niti su imali te historijske krvave mrlje kakve imaju Srbi i Hrvati, u vidu Srebrenice i Jasenovca. Logički, optuživanje Bošnjaka za fašizam može proizilaziti samo iz fašističkih interesa velikosrpskog i velikohrvatskog faktora da se njihov fašizam ne ugleda.

Na tragu ove operacije optuživanja antifašističkih Bošnjaka i aboliranja fašističkih Srba i Hrvata svih se ovih dejtonskih godina odvija niz medijskih i političkih poduhvata. Ali, koliko god se oni upirali da dokažu nedokazivo, ipak na kraju izađu jasne činjenice. Evo, prije neki dan je Međureligijsko vijeće objavilo da je svaki drugi napad na vjerske objekte bio napad na objekte Islamske zajednice. A takvih ilustracija je mnogo.

Baš u ovom svjetlu želimo odmotati pitanje donošenja Prijedloga zakona o dopuni Krivičnog zakona BiH koji predviđa „krivičnu odgovornost i sankcije za bh. građane koji protuzakonito formiraju i pridružuju se stranim paravojnim formacijama“. A inicijator je ministar sigurnosti F.Radončić. Ne pamtimo da je „Dnevni avaz“ nekoj temi, otkako postoji, posvetio toliku pažnju, jer su se iz dana u dan smjenjivali veliki tekstovi i bombastični naslovi, zaključno sa naslovom „Trovače djece treba staviti u zatvor s najgorim ubicama“, a koji je objavljen nakon usvajanja dopuna Krivičnog zakona u Parlamentu BiH. Ja bih razumio da ratne zločince i inspiratore genocida „treba staviti u zatvor s najgorim ubicama“, ali nekoga ko laprda o nečemu „staviti u zatvor s najgorim ubicama“ direktno podsjeća na vremena komunizma kada su politički delikventi zatvarani s najgorim ubicama, valjda, da im bude što strašljivije. U istu krivičnu ravan doveden je „najgori ubica“ i neko ko, recimo, priča kako je dobro ratovati po Siriji, ili neko ko se „pridružuje stranim paravojnim formacijama“.

Ima u cijeloj priči jedna ili više logičkih šupljina koje treba raspraviti. Sjećamo se da je navaljivanje da se krivično sankcionira agitovanje za strane ratove ili učešće u stranim ratovima započelo sa dušebrižničkom pričom kako treba sačuvati živote naše omladine, da jadni, i glupavi, ne ginu u stranim ratovima. Slažemo se da bi bilo dobro da bh. državljani ne idu ni u kakve ratove, ni u kakva krizna područja gdje se može poginuti. Ali, ako ćemo uvažiti ovaj startni motiv – navodnu brigu ministra sigurnosti F.Radončića da naši ljudi ne ginu u stranim ratovima – onda bi isti aršin trebalo primijeniti i za mnoge radnike koji idu u ratna područja, najčešće u Irak i Afganistan, kao i za jedinice Oružanih sanga koje su godinama prisutne u ratnim područjima. Je li moguće da nam je, k’o biva, žao jednih, a nije nam žao drugih? Ispade da su ministru F.Radončiću životi mudžahedina koji idu u Siriju važniji od života bh. radnika i vojnika koji idu i Irak i Afganistan. Ili će prije biti da postoje podobni i nepodobni ratovi, prvi u kojima je dozvoljeno da ginu bh. građani, i drugi u kojima su takve pogibije kobejagi velika žalost za državu, pa se država, jadna, trudi da spasi te mlade muslimane? Stvarno, treba biti totalna budala pa povjerovati kako je ministar F.Radončić dušebrižnik koji spašava mudžahedinske živote. Skloniji smo vjerovati kako se ovom pozorišnom predstavom pravi poligon za još jedan talas izmišljanja i proganjanja tzv. vehabija, odnosno, za utjerivanje straha u kosti Bošnjacima.

Od početka meni nije bilo jasno, a evo, priznajem da mi ni sada nije jasno – šta koga briga gdje neko hoće da uništi svoj život. Možeš skočiti s nebodera, možeš se baciti pod voz, možeš otići u Siriju i vjerovatno poginuti, itd. – ali, svako od ovih odlaznika ima svoju slobodu i svoju računicu. Ako su logične postavke F.Radončića, onda bi trebalo usvojiti neki „Zakon protiv samoubistva“, pa da svako ko hoće da se ubije, prvo ode malo u zatvor. Ljudsko pravo svakog čovjeka da sa svog života radi šta hoće, sve dok ne ugrozi pravni sistem svoje zajednice. A ovi što idu u Siriju nemaju nikakve veze s nama. Odnosno, volio bih da mi neko objasni kako oni iz Sirije mogu ugroziti Bosnu i Hercegovinu? Takvo objašnjenje niko nije dao, jer ga je nemoguće dati, a ipak su usvojene dopune Krivičnog zakona. Svi argumenti skupili su se oko navodne brige za živote „naše djece“, ali, vidjeli smo koliko je to lažna briga u kontekstu nebrige za živote bh. vojnika i radnika u Iraku i Afganistanu. Dakle, pročitali smo ih!

Četnici mu uskočili u usta

Drugo, u tom Prijedlogu Zakona o dopuni Krivičnog zakona nalaze se makar dvije problematične stavke. Prva kaže da će fasovati „najmanje 5 godina zatvora ko (…) organizira, rukovodi, obučava ili mobilizira pojedince ili grupe s ciljem pridruživanja stranoj vojnoj, paravojnoj ili parapolicijskoj formaciji“, odnosno, da će fasovati „najmanje 3 godine zatvora oni koji se pridruže…“ A šta ćemo ministre F.Radončiću sa četničke paravojske u Bosni i Hercegovini!? Zar može biti važnija ta paravojska u Siriji ili nekoj drugoj Africi i Aziji u odnosu na činjenicu da usred Bosne djeluje četnička paravojska!? Ispade da se za odlazak u stranu paravojsku, koja ničim ne može ugroziti BiH, dobija „najmanje (!) tri godine zatvora“, a da se djelovanje u četničkoj paravojski u BiH, koja može ugroziti i koja ugrožava BiH, ne dobija nikakva kazna. Zato bi se ovo moglo zvati „Zakonom o slobodi četničke paravojske u BiH“. F.Radončić se već izjasnio da u BiH nema paravojske. Video-klip pod naslovom „Ministar četničke sigurnosti“ dosad je pogledalo preko 10.000 ljudi, a u tom video-klipu ministar sigurnosti, u prvom dijelu, decidno tvrdi da u BiH nema paravojnih formacija, a u drugom dijelu ide reportaža RTRS o Četničkom ravnogorskom pokretu čiji komandati otvoreno govore da oni djeluju na „poluvojnom principu“, i da ih ima 30.000. Tako su četnici uskočili u usta ministru F. Radončiću.

Druga stavka iz ovog Prijedloga Zakona o dopuni Krivičnog zakona još je problematičnija, jer zadire u prostor verbalnog delikta, odnosno, kažnjavanja po osnovu mišljenja. Čujte sam ovo: „Kazna zatvora od 3 mjeseca do 3 godine ko javno, putem sredstava informisanja, distribuira ili na bilo koji drugi način uputi poruku javnosti koja ima za cilj podsticanje drugog na izvršenje ovog krivičnog djela“. Ovo je stravično! Ko će odrediti tu granicu? A ovo – „…na bilo koji drugi način uputi poruku…“ – može se smjestiti i u kafanu, i na sijelo, i u ulični razgovor, svugdje, baš kao u vremenima crnog komunizma kad su ljudi prijavljivali ljude da su rekli nešto što ne treba. Ovo je toliko rastegljiva stavka da se može tumačiti prema potrebi, kako bi se svakom, uz jednog ili dva svjedoka, moglo prišiti da je agitovao za odlazak u strane formacije. Posljednja stavka Prijedloga upravo podstiče na cinkarenje i prijavljivanje, jer se predviđa da se „može osloboditi kazne za počinioce (…) koji otkrivanjem grupe spriječi počinjenje krivičnog djela“. I gledaj sad gluposti! I gledaj sad stvarnih kriminalnih namjera! Kako će neko ko je u zatvoru otkriti grupu? I da li se može vjerovati tom zatvoreniku koji, da bi sebe oslobodio, zavalit će nekoliko drugih? Apsolutno ovako radilo se u najrigidnijim komunističkim režimima, gdje su ljudi podsticani da izmišljaju, potvoravaju i cinkare, kako bi za sebe isposlovali neke privilegije ili bili oslobođeni stvarne ili izmišljene krivice. Upravo ovaj dio Prijedloga ministra sigurnosti F.Radončića monstruozan je udar na demokratski poredak, samim tim što eksplicitno zagovara delikt mišljenja i mogućnost potvore i cinkarenja! Iako se ja osobno slažem da treba na ovaj ili drugačiji način spriječiti odlazak naših ljudi u strane ratove, ipak ostavljam pravo svakome da misli drugačije, da možda misli kako je dobro ratovati u Siriji, ali, to nečije mišljenje nije isto što i podsticanje, a vidimo kako se može podvesti pod definiciju „ko javno (…) ili na bilo koji drugi način uputi poruku javnosti koja ima za cilj…“ S obzirom na restauraciju totalitarizma i policijske države, već je jasno kako će svako nepodobno mišljenje, drukčije od vladajuće ideologije, biti tumačeno kao podsticanje na krivično djelo. Dokaz za to su široke obavještajne i policijske akcije i racije koje se već sprovode u tzv. vehabijskim naseljima po srednjoj Bosni. Dokaz su velikosrpski mediji koji, kao i „Dnevni avaz“, hajcaju priču o tzv. vehabijama koji idu u daleku Siriju. (A niko nigdje ne spominje četničku paravojsku usred Bosne!) Srpski mediji sa hvalospjevima grme o ovome što je pokrenuo ministar F.Radončić. Očito je po srijedi debeo velikosrpski interes. Taj interes je zastrašivanje Bošnjaka, kako bi Bošnjaci zaboravili prošlost i oslobodili Srbe genocidne odgovornosti, i kako bi Bošnjaci zaboravili budućnost, i pustili Srbe da zagospodare Bosnom. Sa ovim Prijedlogom F.Radončića, koji sadrži kriminalne i totalitarne metode zastrašivanja, otvara se prostor da svako bude osumnjičen, uhapšen i optužen po osnovu principa rekla-kazala. Kad može Abu Hamza šestu godinu ležati nevin u zatvoru, bez ikakve pravne osnove, onda se i svakom Bošnjaku može dogoditi isto. Dejtonski režim, je, definitivno, spreman za teror nad Bošnjacima. Pitanje samo da li će, i kada će, Bošnjaci to shvatiti, i da li će, i kada će, pružiti otpor hapšenju svojih žrtava i svoje slobode.

Autor: Mr. Fatmir Alispahić
Izvor: „Saff“, br. 353, 20. XII 2013.