Bošnjačko političko 20. stoljeće: Bošnjački intelektualci (I dio)

Diwan magazin će u narednom periodu objaviti tekst “Bošnjačko političko 20. stoljeće” prof. dr. Senadina Lavića. Zbog dužine teksta, isti ćemo objaviti u tri nastavka. Čitajte na čemu to Bošnjaci trebaju insistirati i istrajavati da bi ojačali Bosnu i svoju poziciju. Danas vam donosimo prvi dio teksta pod nazivom “Bošnjački intelektualci”

Autor: prof.dr. Senadin Lavić

Bošnjaci su ušli u 20. stoljeće kao rasuta narodna zajednica. Oni su u 19. stoljeću pretrpili strašne gubitke i bili su izgubljeni. Jedni su iseljavali u Osmansko carstvo koje se povlačilo prema Istoku, a drugi su beznadno gledali novog okupatora koji je došao sa Zapada. Završena je bila faza osmanskog feudalizma i slijedio je proces „moderniziranja“ zemlje i njezino uključivanje u evropske tokove i idejne sadržaje. Odjednom su bošnjački feudalci koji su činili oko 91% svih feudalaca u Bosni došli na udar novog poretka. Bošnjaci su identificirani s negdašnjim osmanskim okupatorom, pa se mržnja počela prenositi na njih. Počeli su da ih reduciraju na religijsko određenje, naravno, i oni sami su tome doprinijeli. Većina bosanskog naroda (80% seljaštvo) bila je vrlo siromašna i to je bio jedan od razloga iseljavanja uz nepristajanje da se bude pod vlašću austrijskog cara.

Foto: List Bošnjak je pokrenuo Mehmed-beg Kapetanović 2. jula 1891.

Bošnjacima je trebalo dvadesetak godina da se saberu i odgovore na novu povijesnu situaciju koja je nastala s dolaskom Autro-ugarske vlasti. Mehmed-beg Kapetanović je 2. jula 1891. pokrenuo list „Bošnjak“ u kojem je štitio interese bošnjačkog naroda. Od 20. februara 1903. bošnjački intelektualci pokrenuli su Gajret (prosvjetno i kulturno društvo muslimana) koje su vodili Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić. To je prethodnica današnjeg BZK „Preporod“. U Gajretu se okupila novoobrazovana bošnjačka inteligencija koja je imala dobrim dijelom evropska iskustva i znanja. Uz Bašagića i Mulabdića treba se prisjetiti i Osmana Nuri Hadžića, Osmana Đikića, Hamze Hume, Avde Sumbula. Pored ovog kulturno-prosvjetnog društva, na početku 20. stoljeća, tačnije 3. decembra 1906. godine, formirana je Muslimanska narodna organizacija (MNO) u Slavonskom Brodu. Strankom je upravljao Egzekutivni odbor s Ali-begom Firdusom na čelu. To je bila prva bošnjačka politička partija u 20. stoljeću. Borila se za vakufsko-mearifsku autonomiju bošnjačkog naroda. Iza ove stranke stajali su istaknuti bošnjački zemljoposjednici, ali su ih podržavali široki slojevi bošnjačkog naroda. Tokom prvih godina svoga rada MNO se zalagala za uvođenje punog parlamentarizma i neupitnu državnu autonomiju Bosne i Hercegovine. Uz MNO pojavila se 1908. i Muslimanska napredna stranka (MNS) koja je pokušala nakon aneksije da se nametne kao glavni politički predstavnik bošnjačkog naroda i zaštiti ga od katoličkog prozelitizma. Na njezinom čelu je stajao Ademaga Mešić. Od 1924. godine osnovana je i Narodna uzdanica (muslimansko kulturno društvo) uz koju su vezana imena uglednih bošnjačkih intelektualaca, znanstvenika i javnih ličnosti – Hamdija Kapidžić, Hamdija Ćemerlić, Hamdija Kreševljaković, Muhamed Kantardžić i mnogi drugi.
Nakon uspostave Kraljevine SHS 1918. godine, osnovana je Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) polovinom februara 1919. godine, koja je do rascjepa u martu 1922. godine imala, prema Atifu Purivatri, sljedeće bitne karakteristike: postala je jedinstvena politička partija Bošnjaka, postala je 1920. najjača stranka u BiH, JMO je u rukovodstvu imala vrlo heterogen sastav iz različitih slojeva društva, prvo rukovodstvo JMO nije bilo jedinstveno, prvih godina postojanja JMO porastao je ugled dr. Mehmeda Spahe koji u početku nije bio među osnivačima stranke niti je biran u prvo rukovodstvo JMO (tek u oktobru 1921. dr. Spaho se bira za predsjednika JMO umjesto dotadašnjeg predsjednika Ibrahima Maglajlića), poslije 1923. u JMO je prevladao interes nekoliko hrvatski orijentiranih ličnosti itd. JMO nije uspjela zaustaviti antibosansku politiku prvih susjeda, a to je najvidljivije na primjeru sporazuma o podjeli Bosne između Cvetkovića i Mačeka 1939. godine. U rukovodstvu JMO došao je do izržaja „mentalitet i psihologija sitne buržoazije, koja je sklona da se sporazumijeva i pogađa sa svakim od koga može izvući bilo kakve, pa makar i vrlo sitne i privremene koristi“. (A. Purivatra, Nacionalni i politički razvitak muslimana, Sarajevo, 1969.)

Foto: Sa osnivačke Skupštine SDA u Novom Pazaru, 1990.

Od 1945. godine Komunistička partija (Savez komunista) je napravila jednopartijski sistem i kao princip svoga djelovanja postavila interes radničke klase. Klasno pitanje je dominiralo nad etničkim pitanjem i odredilo ga na svoj način. Komunisti su rekli da su rješili tzv. „nacionalno pitanje“ u Bosni tako što su Bošnjake držali u stanju „neopredijeljenosti“ da bi ih poslije nazvali imenom „Muslimani“ i proglasili ih „nacijom“, ali s tim se nisu slagali srpski nacionalisti koji su 1992. godine krenuli u anuliranje takvih određenja i „dovršenje“ Bosne i Bošnjaka. U prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije iz 1956. godine Bošnjaci i Bosna nisu predstavljeni ni pomenuti kao posebna narodna i kulturno-povijesna cjelina. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća ravnatelj hrvatske leksikografske institucije, akademik Dalibor Brozović otpremio je na uništavanje 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije. Pojava separata „Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina“, u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije (svezak drugi, 1982), otvara nove diskusije i sporenja oko identiteta bošnjačkog naroda. Iza ovoga separata stala je glavnina znanstvenika i politički vrh Republike BiH iz tog vremena. Znanstvena prelomnica u Bosni, a povezano s Bošnjacima, dogodila se s ovim separatom iz drugog izdanja koji je uređivao akademik Muhamed Filipović kada je jasno naznačena posebnost Bosne i Bošnjaka koje su još uvijek nazivali „Muslimani“. Ovim je postuliran put za znanstveno elaboriranje narodnog identiteta Bošnjaka koji su držani u nekoj vrsti isključenosti iz povijesti, posebnoj vrsti antropofagije, te unaprijed zacrtanoj liniji interpretiranja etničkog razvitaka koji je određen velikodržavnim historiografskim pogledom. Bosna je imala svoj stari narod i on je polahko počeo da govori o sebi. Antibosanskim nacionalistima i šovinistima nije se sviđalo što je u Bosni i Hercegovini osnovana Akademija nauka i umjetnosti, Univerzitet u Sarajevu, Klinički centar, Zimske olimpijske igre 1984. godine, položaj Republike BiH prema Ustavu iz 1974. i druge pojave i institucije.

U Sarajevu je 1990. godine osnovana Stranka demokratske akcije (SDA), politička partija koja je u svome programu isticala brigu za pripadnike „muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“. Stranka je osnovana u tenutku kada je sve bilo spremno da se sahrani zajednička država koja je uspostavljena 1943. godine i razvijana poslije Drugog svjetskog rata, te da se nastavi tamo gdje su stali Cvetković i Mačke 1939. godine. Već je bio pripremljen memorandum SANU 1986. u kojem su Srbi prikazani kao žrtve i gubitnici. Tih godina bilo je suviše naivnosti, straha, nevjerice da je moguće uništiti „bratstvo i jedinstvo“. Pjevalo se i zaklinjalo Titu i državi! Mnogi intelektualci su primjenili nojevsku “strategiju“ djelovanja i pričali bajke za malu djecu. Među rijetkima koji su detektirali dolazeći pakao bio je profesor Fuad Muhić. Naravno, ne smijemo zaboraviti rijetke bošnjačke intelektualce koji su djelovali s pozicije ljevice i propadajuće ideologije kao i intelektualce koji su preko religijskih koncepcija pokušavali interpretirati društveni kontekst i pojave u njemu… Ali gdje su bili ostali bošnjački intelektualci kad se odlučivalo o političkoj sudbini bošnjačkog naroda? Postoje najmanje tri oprečne hipoteze o bošnjačkim intelektualcima tokom dvadesetog stoljeća. One nam trebaju omogućiti da idemo dalje u promišljanju i dođemo do jednog neophodnog pojma intelektualne odgovornosti i spremnosti da se bori za vlastite stavove.

Prva hipoteza kazuje da je veliki broj bošnjačkih intelektualaca neodgovorno postupao i nije kvalitetno branio bošnjački i bosanski interes tokom 20. stoljeća (čast izuzecima), nego su se sakrivali iza omamljujućih, mimikrijskih kvazi-koncepcija politike, religijske egzotike i bezidentitetnog vegetiranja koje je vrhunilo u ignoriranju svoga narodnog bića. Oni su bili sve drugo samo ne Bošnjaci! Bili su internacionalci, kosmopolite, Eskimi, Marsovci, hrvatsko cvijeće, najrasniji srpski plemići… Ova hipoteza podrazumijeva one događaje i procese u kojima se bošnjačka intelektualna snaga gubila u nekorisnim nebosanskim i nebošnjačkim projekcijama prvih susjeda koje su ih hipnotizirale i držale izvan realnosti. To je također ona faza u povijesti Bošnjaka u kojoj se nije posvetila posebna pažnja razvijanju društveno-znanstvene misli spram tradicionalnog svjetonazora koji nije distingvirao narodne i nacionalne interese od religijske koncepcije svijeta, nit modernost spram feudalnog doba.

Druga hipoteza ukazuje na postojanje jedne grupacije bošnjačkih intelektualca koja je djelovala na razini prevaziđene ideologije, romantičnih ideja, nerealnih slika, a predstavljala se kao „znanstveno zasnovana“ grupacija. Iza njih je ostala koncepcija politike koja je prožeta lažnim predstavama o sebi, religijskim primjesama i koja sasvim liči na islamizam – ideologiju vjere ili prostu populističku politizaciju vjerovanja u Boga – a nije nastavila onaj pokušaj iz 1890-ih na modernizaciji i racionalizaciji bošnjačkog narodnog bića u evropskom smislu. Ova vrsta bošnjačkih intelektualaca neprestano se prepoznaje tokom cijelog dvadesetog stoljeća kroz one pokušaje da se politika i kultura pretvore u neku formu operacionalizirane i objektivirane religijske slike svijeta. U vidicima ove grupacije nacionalno pitanje bilo je, ustvari, religijsko pitanje. Tako su Bošnjaci u prvim decenijama 20. stoljeća sve više naglašavali svoj muslimanski identitet i tako davali imena strankama, udruženjima, čitaonicama (Kiraethana ili Muslimanska čitaonica u Sarajevu otvorena 1888.) i drugim sadržajima, neshvatajući da je to samo dio bošnjačkog identitetnog bića. Ovo je bila jedna redukcionistička grupacija bošnjačkih intelektualaca tokom 20. stoljeća koja je bila određena svojim obrazovanjem i nestvarnim doživljajem prošlosti. Oni nisu shvatili da se narodno i nacionalno pitanje ne može reducirati na religijsku interpretaciju svijeta. To naravno ne znači da religijski vidik u životu zajednice nema vrijednost i da se o njemu ne treba promišljati.

Zasjedanje Bošnjačkog sabora 1993.

Treća hipoteza osvjetljava onu vrstu i grupaciju bošnjačkih intelektualaca koji su odgovorno, otvoreno i jasno zastupali interese Bosne i Bošnjaka. Primjer toga možemo prepoznati već na kraju 19. stoljeća kada je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak pokrenuo list „Bošnjak“ i u njemu objavio Bašagićevu Pjesmu Bošnjaku (Od Trebinja do Brodskijeh vrata…), a onda kroz 20. stoljeće vidjeti u likovima Ali-bega Firdusa, Ibrahima Maglajlića, Mehmeda Spahe, Džemaludina ef. Čauševića, Husage Ćišića, Džemala Bijedića, Atifa Purivatre, Muhameda Filipovića, Mehmeda Hadžijahića, Envera Redžića, Salema Ćerića, Kasima Suljevića, Smaila Balića, Hamdije Pozderca, Mustafe Imamovića, Alije Isaković, Enesa Durakovića, Rusmira Mahmutćehajića, Nijaza Durakovića, Šaćira Filandre, Esada Zgodića, Rešida Hafizovića i drugih, te do osnivanja političke partije, Stranke demokratske akcije (SDA) 1990. godine na čijem čelu je bio Alija Izetbegović i održavanja Drugog bošnjačkog sabora u septembru 1993. godine. Prošlo je oko stotinu godina bošnjačke agonije. U ovoj grupaciji intelektualca kristalizirana je misao da je nacionalno pitanje, zapravo, državnom pitanje, to jeste riječ je o odnosu Bošnjaka prema državi Bosni.
Početkom 1960-ih godina postavljeno je pitanje o Bošnjacima u sklopu komunističke ideologije i oni su tretirani kao Muslimani. Poslije 1968. „velikodušno“ im je dato da budu „muslimanska nacija“ što je definitivno etablirano Ustavom iz 1974. godine. Kada je pokrenut politički projekt SDA većina bošnjačkih intelektualca – to trebamo uvijek imati u vidu – ostala je po strani. Neodlučno su gledali u događaje i pojave koje su se odvijale pred njihovim očima. Mnogi intelektualci bošnjačkog imena još su vjerovali u ideju jugoslavenstva, dok je Jugoslovenska narodna armija okupirala dio po dio Republike BiH. Nisu se mogli osloboditi vlastitih dogmatskih pozicija, nametnutih „vječnih istina“ i pseudoznanstvenih koncepcija koje su im ponuđene ideologijom vladajućeg sistema. Oni čak nisu ni vjerovali da se nešto može promijeniti. Onda su prigovarali A. Izetbegoviću i njegovim stranačkim kolegama da ne valja kako rade. Većina onih koji su davali primjedbe na rad i pravili brojne prigovore nisu bili spremni da se uključe u političku stranku i da je iznutra reformiraju u onome smjeru u kojem su mislili da treba. Takvi intelektualaci su svojom apstinencijom od politike (kao nečega „nemoralnog“ i „prljavog“) napravili prostor brojnim bošnjačkim fanaticima, prevarantima, smutljivcima i tajkunima koji su „iskoristili“ priliku i u ime bošnjačkog naroda i države Bosne pustošili sve pred sobom. Idejne matrice koje su prevladavale među Bošnjacima bile su izraz nedostatka intelektualnog potencijala unutar bošnjačke politike – opet su intelektualci odgovorni što nisu nametnuli svoje ideje i konceptualne sheme političkim operativcima.

Početkom devedesetih bilo je jasno da ne postoji izgrađeno političko mišljenje bošnjačkog naroda. Da bi se izgradila politička misao bilo je potrebno mnogo slobodnog, kritičkog i otvorenog dijaloga između različitih subjekta političke i intelektualne scene. Nažalost, ovdje se otvoren razgovor smatrao opasnošću po pozicije, tako da nije bilo demokratske atmosfere u kojoj bi se gradila slobodna i plodonosna politička misao. Kad neki intelektualac iz duboke hladovine opali kritički rafal po nekoj političkoj partiji (kakva je SDA ili negdašnja MBO, SDP ili SBiH i druge), na što ima pravo, treba sebe prvo zapitati gdje je bio kada je ta stranka trebala njega i slične da je profiliraju u smjeru evropske političke stranke centra, lijeve orijentacije ili nekako drugačije. Nisu nimalo uvjerljivi oni kritizeri svega postojećeg koji su prezirali društvene događaje i koji nisu spremni da provjere vlastite teorije u organizaciji i vođenju neke grupe ljudi. Alija Izetbegović je pokazao da je uvažavo intelektualce i da je znao s njima komunicirati. O tome svjedoči sabor iz 1993. godine kada je tražio mišljenje najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca i domoljuba o teškim pitanjima bosanskohercegovačke budućnosti. Šta se desilo poslije smrti Alije Izetbegovića svima je poznato – došlo je do distanciranja i razdvajanja između politike i njezinih operativaca od intelektualnih potencijala bošnjačkog naroda. To je bio jedan od najopasnijih događaja za bošnjački narod i državu Bosnu i Hercegovinu. Na scenu su stupili parohijalni izričaji o ljudskoj zbilji. Bilo je tužno gledati političku formu bez intelektualnog sadržaja.

Milorad Ekmečić napao je Aliju Izetbegovića i SDA podmećući im odgovornost za rat u Bosni i Hercegovini, koji on naziva „građanski rat“. Ekmečić kao historičar, imajmo na umu, igra ključnu ulogu u srpskim historiografskim znanstvenim krugovima u podmetanju „istine“ da je Bosna srpska zemlja, da su Bošnjaci i Hrvati, ustvari, Srbi i slično tome. U svojoj knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja, optužuje „muslimanski fundamentalizam“ za jednog od krivaca dezintegracije Jugoslavije. On je podmuklo proveo satanizaciju Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Ali, on i slični autori znaju šta znači osnivanje političke partije i razvijanje interesa jednog političkog subjekta. On zna šta znači defintivni raskid s ideologijom „nacionaliziranja“ Bošnjaka. Značajno je u ovome povijesnom trenutku imati u vidu da su Bošnjaci samo donekle uspjeli imati jaku političku partiju tokom većeg dijela 20. stoljeća. Tek sa SDA i bošnjačkim pokretom devedesetih godina 20. stoljeća to je izgledao dostignuto i pružalo je velike nade. Ali, to je samo izgledalo tako! Kada su 1990. godine pokrenuli SDA onda je vrlo brzo došlo do unutarnjih trzavica i mimoilaženja, pa se iz SDA izrodilo nekoliko političkih partija (ustvari, političkih frakcija) koje su trošile bošnjačko idejno nebo, finansijske i ljudske potencijale, usitnjavale bošnjačku političku moć i vodile do razjedinjavanja bošnjačkog političkog interesa. Ni u kojem slučaju nisu bili beznačajni ljudi poput Adil-bega Zulfikarpašiića, Muhameda Filipovića, Harisa Silajdžića i mnogih drugi koji su se našli na suprotstavljenim stranama bošnjačke politike. Naravno, unutar SDA postojali su vrlo čvrsti „krugovi“ (interesne grupe) koji nisu dozvolili nužno potrebne reformske i idejne zahvate i promjenu kadrovskih potencijala i način ostvarivanja političkih ciljeva. Metafizičko-interpretacijska osnova političke orijentacije unutar stranke bila je etablirana na shvatanju da je kultura zasnovana na religiji. To je feudalna, predpolitička i predmoderna predstava koja je zanemarila evropski novovjekovni, civilizacijski okret u poimanju “ljudskih djela kao kulture“ i pozicioniranje znanosti i tehnike u središte savremene kulture i društvenog života ljudi. Zanemarili su mlade i obrazovane ljude, nisu ostvarili širok zahvat različitih pristupa u političkom djelovanju. Ona faza u njihovom djelovanju kada su potencirali reduciranje političkog mišljenja na „religijske principe“ danas je evidentno završena i pokazuje se kao normalan dio bošnjačkog identiteta, a ne kao njegovo jedino političko određenje. To su bile „lične“ političke konstrukcije koje nisu bile izraz općebošnjačkog i bosanskog interesa i konsenzusa o bitnim pitanjima. Pred Bošnjacima se otvara putanja demokratskog razvijanja dijalog o političkim interesima, a prije svega, razvijanje države Bosne i Hercegovine kao stabilne evropske države.

Usljed nedostatka demokratske kulture komuniciranja i vođenja strpljivih razgovora o svim mogućim pitanjima, određene političke opcije su se izdvajale iz većih grupacija i pokušavale nametnuti vlastite političke procjene kao općebosanske ili općebošnjačke. To je vodilo do usitnjavanja bošnjačkog političkog kapaciteta i besplodnih sporova. Fragmentiranje bošnjačkog političkog kapaciteta dovelo je do toga da sve te stranke skupa nemaju nikakav bitan uticaj na politiku u Bosni i poboljšavanje stanja bošnjačkog naroda. Tako se pojavilo oko pet-šest bošnjačkih oligarhijski interesa iza kojih je stajao privatni interes i kapital (novac) koji nikako nije dozvoljavao objedinjavanje i usmjeravanje u zajedničke političke projekte. Svi su se oni predstavljali u svjetlu ekskluzivnih bošnjačkih interesa – a primarno su bili parcijalni interesi pojedinaca i grupa koji nisu imali holistički pristup prema Bosni i Bošnjacima. I danas su ti interesi toliko jaki da onemogućavaju ostvarivanje općeg dobra i objedinjavanje Bošnjaka kojima je potrebna zrela, jaka i odgovorna politička opcija.

Današnji politički trenutak nalaže neizbježno ujedinjavanje i ukrupnjavanje bošnjačkog narodnog i političkog interesa na svim razinama društvenog sistema. U tom pogledu, prije svih drugih, pred SDA je najveća odgovornost i zadatak da objedini bošnjački potencijal u demokratskoj i modernoj političkoj formi. Za taj posao je neophodno povezivanje akademskog uma, poslovnih ljudi kapitalizma i političkih operativaca. Bošnjacima danas ne treba puka „bošnjačka“ politička stranka, koja će samo deklarativno zastupati njihov interes, naprotiv, treba im savremena „politička stranka“ koja će imati strateški državotvorni i odbrambeni releks u svome političkom radu. Zbog toga je važno poštovati pluralnost bošnjačkog bića i uvažavati njegovo kritičko mišljenje. Bošnjački politički um ne smije biti zarobljen s nekoliko principa feudalnog svjetonazora koji se reducira na statičnu shemu vječno datog vladara i njemu potčinjenog sluge. Bošnjačka politika ne smije se odricati ni jedne bošnjačke grupacije ili oblika mišljenja koji postoji u ovome povijesnom času. A intelektualci doista jesu obavezni „uključiti se“ u sve procese društvenog djelovanja i svojim procjenama pomoći političkim operativcima. Ako to ne učine, oni neće imati nikakav autoritet i biće samo jedan blijedi društveni fenomen bez kičme i potencijala. Intelektualci ne smiju, isto tako, postati jeftini glasnogovornici trenutnih pojedinačnih trendova koji će već sutra biti prevaziđeni i neupotrebljivi za državni, građanski interes bošnjačkog naroda. Mnogi intelektualci su se pokazali „neintelektualno“ jer su zanemarili da se samo preko organizirane političke stranke može u društvenoj zajednici osvariti određene ideje. Akademska zajednica, mediji, poslovni ljudi – svi skupa sa političkim operativcima – moraju da se uključe u proces očuvanja Bosne i ne dozvole da velikodržavni hegemonizam srpske i hrvatske „buržoazije“, velike multinacionalne kompanije (trgovačke, bankarske i sl.) i kompradorska buržoazija prodaje Bosnu kao robu na svjetskoj pijaci i dijele je kao privatni posjed! Vrijeme je da se prekine s licemjernim držanjem.

Najzad, pitanje koje nas muči i od kojeg zavisi naša budućnost glasi jednostavno ovako: možemo li izvesti moralni preporod našega društva? To je osnov naše budućnosti! Podsjećam se stihova Muhameda Abdagića:

I svud je oko mene tama

Niko više ne pjeva kao ono nekad ti:

“Hajdmo druže na nebo pa makar i u nanulama” (…).

Prizivao je svoga druga Rifata Burdžovića.

Autor je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i predsjednik BZK “Preporod”
__________________________________
Diwan magazin
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

Bošnjaci u CG: Sistemsko uništavanje jednog naroda

Jačanje ekonomskih aktivnosti u sredinama koje većinom naseljavaju Bošnjaci, promocija obrazovanja među mladim ljudima, povećanje nataliteta i podizanje nacionalne svijesti (naročito u sredinama centralne i južne regije Crne Gore), trebalo bi da budu smjernice Bošnjaka kao naroda ali i njihovih nacionalnih bošnjačkih institucija i organizacija u Crnoj Gori, a sve s ciljem povezivanja Bošnjaka u društvenim sferama

Stoljeće u kojem su Bošnjaci bili inferiorna kategorija svih društveno-političkih tokova je iza nas. Od kraja Drugog svjetskog rata Bošnjaci su bili jedini narod na ovim prostorima koji nije imao svoje obrazovne, kulturne i nacionalne institucije. Frapantan je podatak da od 1907. godine, kad je ukinut bosanski jezik, mlađe generacije nisu imale informaciju o vlastitom jeziku koji datira još iz srednjeg stoljeća. Zbog takvih i sličnih nepravdi, dvadeseto stoljeće karakteriziraju brojne migracije Bošnjaka prema Turskoj, ali i prema zemljama zapadne Evrope.

Danas, kad su Bošnjaci povratili svoj nacionalni identitet baštineći kulturne i tradicionalne vrijednosti, oni kao narod nastoje biti spojeni sa svim porama društva. Bošnjaci zaslužuju da budu u svim institucijama države kako bi se i njihov glas vrednovao na pravi način. Nije bit u tome da oni koji su u manjini imaju manja prava. Posmatrajući primjer Crne Gore u svjetlu rečenog, zasigurno se može ustvrditi da je moguće stvoriti neophodne uvjete za istinski tolerantan međunacionalni i multireligijski dijalog svih naroda i nacija u Crnoj Gori.

Svi pokazatelji ukazuju na to da polahko ali sigurno koračamo u fazu nacionalnog preporoda. Pritom, treba vjerovati i nadati se da Bošnjaci Crne Gore istovremeno politički sazrijevaju i da će u skorijoj budućnosti predstavljati nezobilazan faktor u rješavanju svih enigmi društva u Crnoj Gori.

Sistemsko uništavanje Bošnjaka

Međutim, slučajno ili ne, privreda u dijelovima u kojima žive Bošnjaci, a to je prije svega sjever Crne Gore, krajnje je urušena i, prema pojedinim predviđanjima, put do njenog oporavka će biti dug i trnovit, ako ga uopće i bude. Realni sektor gotovo da ne postoji. Upravo se u tome vidi korijen današnjeg problema bošnjačkog življa u Crnoj Gori.

Ljudi nemaju lične prihode, nemaju uvjete za normalno funkcioniranje, mlade generacije nemaju mogućnost za nastavak obrazovanja i tako ukrug. Posmatrajući tu problematiku uviđamo da je na djelu sistemsko uništavanje Bošnjaka kao naroda u Crnoj Gori, a koje rezultira gubljenjem etičkih i moralnih principa.

Kao potvrdu konstatacije da su tako ozbiljni problemi zahvatili Bošnjake u Crnoj Gori, dovoljno je pogledati primjer Rožaja, općine na sjeveru Crne Gore, gdje je više od 85 posto stanovnika bošnjačke nacionalnosti. Tako su Rožaje savršeno mjesto za razvoj zimskog turizma; međutim, drugi ski-centri u Crnoj Gori dobijaju mnogo više prostora za napredovanje i promociju, dok rožajski hoteli i ski-centri godinama ostaju prazni. Statitstika govori da je 1985. godine broj noćenja u Rožajama iznosio oko 40.000, dok podaci iz 2013. godine pokazuju da je prošle godine u Rožajama zabilježeno svega 3.786 noćenja.

Drugi primjer je drvna industrija u Rožajama koja po svojim potencijalima može da bude nosilac razvoja ovog grada. Na njoj se nekada bazirala priča o općini s najbržom rastućom ekonomijom u Crnoj Gori. Sve se promijenilo kako je urušen drvni gigant “Gornji Ibar” koji je zapošljavao blizu 5.000 ljudi.

Zbunjivanje Bošnjaka na popisu stanovništva

Prema popisu stanovnoštva iz 2011. godine, u Rožajama je nastanjeno 23.312 stanovnika, što je za oko dvije hiljade manje nego 2003. godine kad je održan prethodni popis. Danas je u Rožajama zaposleno nešto više od 2.000 ljudi od ukupnog broja stanovnika, što u procentima izZbog nekad jake drvne industrije u Rožajama, ta općina je smatrana regijom s najbrže rastućom ekonomijom u Crnoj Gori. Pa iako bi i danas sa svojim potencijalima drvna industrija mogla biti okosnica razvoja i oporavka općine Rožaje, sve prilike za to su propuštene s urušavanjem drvnog giganta “Gornji Ibar” koji je zapošljavao blizu 5.000 ljudinosi 11 posto. No, broj korisnika socijalne pomoći u Rožajama veći je od 6.000, odnosno oko 27 posto.

Govoreći uopćeno o popisu stanovništva u Crnoj Gori iz 2011. godine, primijetimo da je mnogo sličio popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini koji je pratila žestoka kampanja o tome da li se Bošnjaci kao narod trebaju izjasniti kao Bošnjaci, ili kao muslimani. Ta nametnuta dilema primjetno je omela i zbunila Bošnjake u Crnoj Gori koji su se, prema rezultatima popisa, osjetno podijelili, pa je zato, prema zvaničnim podacima Zavoda za statistiku Crne Gore, u toj zemlji nastanjeno 8,65 posto Bošnjaka, Albanaca je 4,91 posto, dok je muslimana 3,31 posto.

Mnogima je jasno da je Bošnjaka daleko više nego što su pokazali rezultati popisa iz 2011. godine, za koje oni žešći kritičari tvrde da su čak izmanipulirani. Sve u svemu, i na tom polju je primjetna diskriminacija i sistemsko urušavanje Bošnjaka kao naroda koji živi na crnogorskim prostorima stotinama godina.

Jaki i obrazovani ljudi neophodni za opstanak

Zbog svega navedenog, Bošnjacima u Crnoj Gori više nego ikad treba intelektualna plejada ljudi, akademika, doktora nauka iz različitih oblasti (naročito iz ekonomije) koji su spremni da djeluju sinergijski i da budu ogledalo bošnjačkog naroda. Potrebna nam je puna afirmacija u društvenim okvirima države kako bi osigurali opstanak na ovim prostorima bez pretjeranog oslanjanja na pomoć crnogorskih vlasti.

Bošnjaci moraju biti svjesni činjenice da samo adekvatnim obrazovanjem mladih ljudi, sadašnjih i budućih genracija mogu instalirati jake temelje potrebne za dalju ekspanziju ali i za sušti opstanak. Tokom historije se pokazalo da ako neko želi uništiti jedan narod, on posegne za uništavanjem i potpunim oduzmanjem obrazovanja koje taj narod ima ili bi mogao imati. Takav epilog Bošnjaci jednostavno ne smiju sebi dozvoliti. Nove generacije trebaju generirati i obrazovati kvalitetan kadar koji je spreman povesti bošnjački narod u preporod kako bi se ispravila stoljetna nepravda.

Značaj treba dati i natalitetu koji je osnovni postulat razvoja jedne nacije. Jednako je važno voditi dijalog s ljudima koji istom dioptrijom rezoniraju vjeru i naciju, izjednačavajući ta dva pojma. Treba vjerovati da je takva retrogradna politika nepotrebna, te da bi efekt bio multiplikativan i mnogo više respektabilan ukoliko Bošnjaka na narednom popisu u Crnoj Gori bude između 13 posto i 15 posto, što i jeste činjenično stanje po mnogim neformalnim analizama.

Nacionalni sastav Crne Gore

Nacionalni sastav Crne Gore, prema službenim rezultatima popisa stanovništva 2011. godine:

UKUPNO 620.029 stanovnika:

• Crnogorci 44,98%
• Srbi 28,73%
• Bošnjaci 8,65
• Albanci 4,91%
• muslimani 3,31%
• Romi 1,01%
• Hrvati 0,97%
• neizjašnjeni 4,87%

Nacionalni sastav Crne Gore, prema službenim rezultatima popisa stanovništva 2003. godine:

UKUPNO 620.145 stanovnika:

• Crnogorci: 267.669 (43,16%)
• Srbi: 198.414 (31,99%)
• Bošnjaci: 48.184 (7,77%)
• Albanci: 31.163 (5,03%)
• muslimani: 24.625 (3,97%)
• Romi: 6.251 1,01%
• Hrvati: 6.811 (1,1%)
• neizjašnjeni: 30.170 4,87%

Autor: Sead Šahman
Izvor: Magazin Novo Vrijeme

Intervju sa Suljom Mustafićem: “Bošnjaci u Crnoj Gori su svoji na svome”

Zbog čega je, baš uoči izbora za šefa države, poslanik Bošnjačke stranke Suljo Mustafić boravio u višednevnoj posjeti Turskoj? Ko ga je pozvao, u kom svojstvu i da li se svojim “lobiranjem za jednu stranu” kao i susretom sa Redžepom Tajipom Erdoganom zapravo “grubo deklarisao i kao direktni, aktivni učesnik izbora u drugoj državi, stavljajući na raspolaganje i funkciju potpredsjednika crnogorskog Parlamenta”. Ovo su pitanja koja su, nedugo nakon proglašenja pobjednika upravo završenih predsjedničkih izbora u Turskoj, potpredsjedniku Skupštine Crne Gore Sulji Mustafiću postavili čelnici opozicionog prosrpskog Demokratskog fronta.

“Kao poslanik u Skupštini Crne Gore, ali i kao član parlamentarnog Odbora za iseljenike, boravio sam u višednevnoj posjeti Turskoj, što se poklopilo sa finišom predsjedničke predizborne kampanje u toj zemlji”, kaže Suljo Mustafić. “Posjeta je uslijedila nakon brojnih poziva koji su na moju adresu stizali od strane više udruženja naših iseljenika. I to je sve”.

Niste se uključivali u izbornu kampanju predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana?

MUSTAFIĆ: Ne. Naprosto, ta vrsta političke “edukacije” građanima Turske nije ni bila potrebna. To je potvrdila i činjenica da je predsjednik Erdogan, bez obzira na to što je protiv sebe imao respektabilnog kandidata, već u prvom krugu izbora dobio veliku podršku turskih građana koji su, umjesto kao do sada, u Parlamentu, šefa države prvi put birali neposredno. Doduše, broj dobijenih glasova ne čudi, budući da je Turska, u vrijeme vlade premijera Erdogana, u više sfera doživjela pravi procvat. Ako se samo prisjetimo da je, recimo, upravo Erdoganova vlada dala nemjerljiv doprinos postizanju unutrašnje društvene kohezije u smislu poštovanja kurdske manjine i njenih legitimnih prava, kao i ostalih etničkih grupa koje žive u Turskoj…

Kao i da je predsjednik Erdogan naredio ukidanje You Tuba, da je vrijeđao i slao policiju na građane koji su se pobunili protiv njegove vlade i slično… Vladimir Putin ili, recimo, Aleksandar Vučić takođe imaju ogromnu podršku građana Rusije i Srbije, ali to ne znači da su demokrate.

MUSTAFIĆ: To se ne može upoređivati. Jer, za razliku od Rusije i Srbije, Turska je tokom posljednje dvije decenije doživjela nevjerovatnu ekspanziju; naročito u oblasti ekonomije, što joj je omogućilo da čak kreditira ili finansijski pomaže i neke druge države. Naravno, tu ne mislim samo na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, nego i na sve zemlje bivše Jugoslavije u odnosu na koje Turska vodi krajnje dobronamjernu politiku. Pritom, podrška koju cio Balkan dobija od Turske nije samo deklarativna, ne zasniva se na lijepim riječima, već na konkretnim projektima prije svega u ekonomskoj sferi, u infrastrukturi, izgradnji bolnica, škola, obdaništa, objekata različitog sadržaja.

Dan pred izbore u Turskoj, bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović uključio se videolinkom na završni predizborni skup AKP-a nazvavši Erdogana “našim vođom” koji “nosi našu zastavu”. Nosi li predsjednik Erdogan i zastavu Bošnjaka u Crnoj Gori?

MUSTAFIĆ: Prvo, izjavu koju citirate razumio sam kao znak zahvalnosti Bakira Izetbegovića Turskoj, državi koja je uvijek davala nedvosmislenu podršku cjelovitosti i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine i pokazivala saosjećanja sa ogromnim žrtvama bošnjačkog naroda nastalim tokom odbrane od agresije devedesetih. Kada je riječ o Bošnjacima u Crnoj Gori – makar onom dijelu čije interese zastupa Bošnjačka stranka – podsjećam da je našu nacionalnu zastavu već utvrdio Nacionalni savjet Bošnjaka u Crnoj Gori; to je jedina zastava koju imamo. Pored toga, poznato je da je bošnjački narod uvijek podržavao teritorijalni integritet i suverenost države Crne Gore. Tokom istorije, Bošnjaci su više puta jasno pokazali da su punopravan dio društvenog bića ove zemlje, a taj stav ugrađen je i u temelje nezavisne i međunarodno priznate države Crne Gore.

To znači da Bošnjaci nemaju lidera van Crne Gore?

MUSTAFIĆ: Ponavljam: crnogorski Bošnjaci su autohtoni narod i naša zastava je ovdje, u Crnoj Gori. Uz puno uvažavanje vlastitog nacionalnog, vjerskog, jezičkog i kulturnog identiteta, uz uvažavanje sopstvenih nacionalnih simbola, Bošnjaci Crnu Goru smatraju jedinom svojom domovinom. Kao narodu koji vodi autonomnu politiku u smislu poštovanja i uvažavanja sopstvenih potreba, narodu koji ima svoj autentični politički iskaz u institucijama crnogorske države, nije nam potreban bilo kakav politički mentor ili lider van granica Crne Gore. Najbolje znamo kako živimo, koju vrstu politike vodimo i kako da unaprijedimo svoja prava kroz institucije države u kojoj živimo. Što svakako ne znači da u nacionalnom, kulturnom i vjerskom smislu ne pripadamo onom širem korpusu bošnjačkog naroda koji živi van granica Crne Gore.

Da li država Crna Gora Bošnjake tretira na način koji je u skladu sa onim kako bošnjački narod tretira svoju crnogorsku državu?

MUSTAFIĆ: Prvo, kao autohtoni narod, Bošnjaci se u Crnoj Gori osjećaju kao svoji na svome. Tim prije što smo sopstvenu lojalnost, odanost i pripadnost državi Crnoj Gori pokazali mnogo puta. Uključujući i 21. maja 2006, na referendumu o državnoj nezavisnosti. Sa druge strane, činjenica je da je tokom istorije crnogorska država svoje građane islamske vjeroispovijesti tretirala na različite načine. Krajem devetnaestog i u prvim decenijama XX vijeka – govorim, dakle, o periodu nakon Berlinskog kongresa i poslije Balkanskih ratova – neki crnogorski vladari prema crnogorskim muslimanima odnosili su se i nehumano i neljudski.

Naravno, bilo je i drugačijih primjera… Početkom devedesetih godina prošloga vijeka, u cijeloj Jugoslaviji, pa tako i u Crnoj Gori, osjetno je pojačan pritisak na sve manjinske narode. U tom smislu, samo Bošnjaci, Albanci i Hrvati znaju šta su preživjeli tih ratnih godina …

Kao i oni koji su se, u tom velikosrpskom ratnom orgijanju, nacionalno izjasnili kao Crnogorci: i oni su u Crnoj Gori devedesetih bili i manjina i meta.

MUSTAFIĆ: To je tačno. Mi koji smo nekako uspjeli da preguramo i preživimo ta mutna vremena, mislimo da bi, nakon svega, prošlost ipak trebalo ostaviti iza sebe; pamtiti šta se događalo, ne zaboravljati, ali gledati u budućnost; stvarati i unapređivati uslove za normalan zajednički život.

Ali mi ne odgovarate na pitanje: kakav je trenutni status Bošnjaka u Crnoj Gori?

MUSTAFIĆ: Iako je Crna Gora donijela dobra zakonska rješenja, dobre mehanizme koji obezbijeđuju poštovanje statusa svih manjina i svih manjinskih prava, problem predstavlja primjena tih pravnih akata. Naime, u crnogorskim institucijama i dalje nisu u dovoljnoj mjeri zastupljeni pripadnici manjina; nema ih dovoljno na mjestima gdje se odlučuje, gdje se kreira život građana. Tu prije svega mislim na izvršnu i sudsku vlast, na lokalne uprave. Ima nas u predstavničkim tijelima, i to prije svega zahvaljujući donesenim izbornim zakonima… Znate, ovdje se često može čuti kako Crna Gora, u smislu svog odnosa prema manjinskim narodima, predstavlja najpozitivniji primjer na Balkanu.

Što nema osnova?

MUSTAFIĆ: Ima osnova, naravno. Naročito ako uzmemo u obzir šta se sve devedesetih godina prošlog vijeka događalo sa manjinama u svim državama bivše Jugoslavije: koliko je ljudi ubijeno, mučeno, zlostavljano, hapšeno; koliko njih je napustilo svoje domove, svoje države. Uzmite Srebrenicu, Foču, Prijedor, Kosovo… Kao etnički, vjerski, kulturološki i ideološki izuzetno izmiješana sredina, Crna Gora je, uprkos tragičnim događajima i zločinima kakvi su Bukovica, Kaluđerski Laz, deportacije Bošnjaka i slično (zločini koji, nažalost, još uvijek nisu dobili sudski epilog, što bi značilo kakvu-takvu satisfakciju porodicama žrtava, ali i korak u pravcu suočavanju Crne Gore sa prošlošću) ipak uspjela da sačuva živote i imovinu svojih manjina. Hoću da kažem da kada raširite sliku, kada stvari posmatrate u cjelosti, vidjećete da je, bez obzira na sve, u tim sramnim ratnim vremenima ovdje očuvana multietnička stabilnost i dobri međunacionalni odnosi. Tako je ostalo do danas.

Odakle onda u Rožajama, tokom nedavne proslave pobjede Bošnjačke stranke na lokalnim izborima, nacionalistički ispadi vaših pristalica?

MUSTAFIĆ: Nisam prisustvovao proslavi pobjede o kojoj govorite, ali sam od svojih stranačkih kolega obaviješten da nije bilo nacionalističkih ispada o kojima su pisali pojedini crnogorski mediji. Koliko sam čuo, u Rožajama je tog dana nošena zastava Bošnjačke nacionalne zajednice; pored nje, bilo je, kažu, i crnogorskih, jugoslovenskih, ali i po koja turska zastava.

Kao dio vlasti, veoma dobro znate da crnogorski zakon zabranjuje nošenje zastava druge države.

MUSTAFIĆ: Generalno, tvrdim da je slavlje u Rožajama proteklo u pristojnoj i civilizovanoj atmosferi. A to što je možda neki naš iseljenik iz Turske podigao tursku zastavu….

Oprostite, zar nedugo poslije isticanja turskih zastava u Rožajama crnogorska policija nije privela dvojicu ruskih državljana koji su u Budvi, povodom Dana pobjede nad fašizmom, nosili zastave Ruske Federacije? Ili građane koji po Crnoj Gori nose srpske zastave? Je li zakon važi za sve ili…

MUSTAFIĆ: Ne, ne, čekajte… Ako bilo gdje, bilo kojim povodom primijetimo nacionalističke ispade usmjerene protiv bilo kog naroda, oni bi morali biti sankcionisani. Bez izuzetaka! Dakle, nikoga ne opravdavam i svi građani moraju biti jednaki pred zakonom; samo kažem da u Rožajama niste mogli čuti nijednu nacionalističku poruku, nijedan incident, nikakav govor mržnje. To se čuje na nekim drugim mjestima.

Gdje? Kako to da, recimo, državni organi ne reaguju na skandalozni govor mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohija koji je nedavno rekao kako je vladika Danilo imao pravo kada je naredio “istragu poturica”? “Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom” – kazao je srpski mitropolit.

MUSTAFIĆ: Nema sumnje da je takva poruka mitropolita Amfilohija bila upućena svim muslimanima, bez obzira da li se oni izjašnjavaju kao Bošnjaci ili ne. Što me, iskreno, i čudi i zabrinjava. Zašto me čudi? Zato što pretpostavljam da je mitropolitu Amfilohiju, kao visokom pravoslavnom velikodostojniku, više nego dobro poznato da su islam, judeizam i hrišćanstvo potekli iz istog monoteističkog korijena, kao i to da sve tri navedene religije završavaju na istoj eshatološkoj ravni.

Ako se složimo da mitroplit to veoma dobro zna…

MUSTAFIĆ: E, onda dolazimo do toga da je njegova izjava nešto što zabrinjava. Jer, kazati da je “istraga poturica” bila legitiman čin… Pa, oprostite, možete li zamisliti da neki katolički ili hrišćanski velikodostojnik kaže kako je Vartolomejska noć bila opravdana, kako je pokolj hugenota, pripadnika protestantske vjere u Francuskoj, bio legitiman?! Ne možete, naravno. Najzad, ako lažnim ljudima i lažnom vjerom nazivate vjernike jedne monoteističke religije, zar na taj način ne dovodite u pitanje i svoju vjeru?

Da, ali šta ste kao vlast učinili da mitropolitu Srpske pravoslavne crkve objasnite da bez posljedica ne može da psuje, da proklinje, da anatemiše, da na mostove prikiva i razapinje sve one građane koji se sa njim politički ne slažu? Uključujući i pravoslavne Crnogorce koje on naziva “kopiladima Milovana Đilasa”, “lažnom nacijom” i slično?

MUSTAFIĆ: Naravno da je veoma zabrinjavajuće to što velikodostojnici te crkve, nakon svega što se dogodilo u posljednjih dvadesetak godina, uporno ponavljaju iste kvalifikacije na račun kako onih građana koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, tako i manjinskih naroda. Istovremeno, sa iste adrese nikada nije upućena ni riječ osude užasnih zločina koji su počinjeni tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Naprotiv: dio sveštenstva SPC-a ne krije da je veoma ideološki blizak sa onima koji su te zločine i počinili. Sa druge strane, moram da se saglasim sa optužujućim tonom koji prepoznajem u vašem pitanju.

Naime, država Crna Gora pokazala je da i dalje nije spremna da zaštiti prava svih svojih građana. Iako je bilo slučajeva da se mitropolit Amfilohije sudski kazni zbog sličnih javno izrečenih ocjena koje se u svakoj civilizovanoj zemlji kvalifikuju kao govor mrženje, naši sudski organi, nažalost, i dalje pokazuju visok stepen tolerancije u odnosu na “metafore” mitropolita Amfilohija. Što je neobjašnjivo.

A je li vam objašnjiv aktuelni pokušaj prekomponovanja crnogorske političke scene, odnosno namjera Socijaldemokratske partije (SDP) Ranka Krivokapića da u Podgorici formira vlast sa prosrpskim strankama koji uglavnom dijele stavove mitropolita Amfilohija?

MUSTAFIĆ: Po mom sudu, jedno su lokalni izbori, lokalni problemi i lokalno vršenje vlasti, a drugo državna politika. Posljednjih mjeseci svjedoci smo pokušaja našeg koalicionog partnera u Vladi Crne Gore, Socijaldemokratske partije, da na nivou Podgorice napravi savez sa, uslovno rečeno, prosrpskim strankama. Ipak, ne vjerujem da će eventulani savez stranke Ranka Krivokapića, aktulenog predsjednika crnogorske Skupštine, sa partijama o kojima govorimo narušiti vladajuću koaliciju na nivou države Crne Gore. Tim prije što svi veoma dobro znamo da je politička i svaka druga stabilnost uslov daljih evropskih i NATO integracija naše zemlje. A to je, podsjetiću vas, ne samo zacrtani cilj naše koalicione vlade, nego i conditio sine qua non crnogorskog državnog opstanka.

Hoćete da kažete da je mogućnost raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora minimalna?

MUSTAFIĆ: To prije svega zavisi od odnosa Demokratske partije socijalista (DPS) premijera Mila Đukanovića i SDP-a koji bi se tokom septembra mogli ili dodatno problematizovati ili poboljšati. Ako se na lokalnom nivou, na nivou Podgorice nađe neko održivo rješenje, onda bi bilo logično da se mogućnost vanrednih parlamentarnih izbora u potpunosti isključi. Dakle, to ne zavisi od Bošnjačke stranke, ali ni njenih najbližih partnera – albanskih partija i Hrvatske demokratske inicijative – sa kojima, kao postizborni savez, činimo aktuelnu crnogorsku vladajuću strukturu. Sve, dakle, zavisi od socijaldemokrata i njihove odluke kome će priključiti ta dva svoja osvojena odbornika u Skupštini glavnog grada. Sa druge strane, da me pogrešno ne razumijete: nije sporno da su promjene neophodne, da je neophodna jača i odlučnija borba protiv kriminala i korupcije, jačanje pravne države; pitanje je samo sa kim i na koji način želite da mijenjate postojeći sistem.

Mislite da je cilj tog eventualnog saveza socijaldemokrata Ranka Krivokapića sa strankama prosrpske desnice promjena sistema ili…

MUSTAFIĆ: Ponavljam: vjerujem da je turbulencija na crnogorskoj političkoj sceni prije svega rezultat traganja SDP-a za boljim lokalnim rješenjima, a ne namjera da se na državnom nivou pravi vlast sa partijama koje su do juče problematizovale pitanje crnogorske državnosti, koje su protivnici NATO-integracija naše zemlje i koje imaju, najblaže rečeno, nejasne stavove o zločinima koji su devedesetih počinjeni na teritoriji SFRJ. Uključujući genocid u Srebrenici. U takvu mogućnost ne vjerujem i zbog toga što znam da je objektivna politička snaga i utemeljenost socijaldemokrata u biračkom tijelu Crne Gore mala i nesrazmjerna u odnosu na ogromne političke ambicije koje pokazuje. Najzad, ne možete se u jednoj situaciji ponašati kao vlast, dobiti sve privilegije koje taj status obezbjeđuje, a u drugoj se odricati svake odgovornosti i glumiti opoziciju. Hoću da kažem da svaka odgovorna partija ne bi smjela svojim nepromišljenim političkim savezima dovoditi u pitanje temeljne civilizacijske vrijednosti za koje se Crna Gora opredijelila na referendumu maja 2006: multietnički sklad i tolerancija, jačanje pravne države, borba protiv korupcije i ulazak u NATO i EU.

Tamara Nikčević – Dan

O izložbi: „Türcken, Mohren und Tartaren. Muslime in Brandenburg-Preußen.“

“Zanimljivi su i razlozi odvođenja muslimana u ropstvo: pored materijalne zarade (jedan rob je tada vrijedio 50 kg šećera – za taj vakat pravo bogatstvo) u prvom redu je ulogu igrao društveni status koji se povećavao ukoliko je njemački vojnik ili plemić uspio pokrstiti – sudbina koja im je na kraju svima bila zajednička – „Turčina“ izbavljajući ga na taj način iz „mahomedanske hereze“. Na toj listi nalazim i podatak o dvojici Bošnjaka iz Banje Luke koje su u ljeto 1692. godine uhvatili brandenburški vojnici i odveli ih u Kalinjingrad (Königsberg) gdje su pokršteni u tamošnjoj crkvi „Schlosskirche“. U slučaju sljedećeg muslimana s Balkana barem imamo ime, radi se o nekom petogodišnjem „Šabanu“ koji je iz srpskog grada Serailla(?!) zarobljen i odveden u Prusiju. Pokršten je 22. 5. 1707. u Königsbergu. Nakon krštenja dobio je ime „Christian“.”

Od sijaseta prevedenih i napisanih tekstova – većine ih se više i ne sjećam – jedan mi je posebno ostao u sjećanju. Radi se o prijevodu teksta njemačkog historičara Hartmuta Hellera „Carl Osman und das Türkenmariandl“ (Karl Osman i turska Marija). Članak tematizira praksu nasilnog pokrštavanja „Turaka“ – pojam koji je u XVII i XVIII vijeku označavao ‚muslimane‘ – zarobljenih na poprištima bitaka između kršćanske Evrope i Osmanskog carstva.

Iako sam članak preveo prije više od 10 godina, prijevod kojeg nema više na internetu ostao mi je u sjećanju jer predstavlja jedan od mogućih scenarija za buduće generacije muslimana koji žive na Zapadu.

U muzeju njemačkog mjesta Wustrau udaljenog 80 km od Berlina od marta se prikazuje izložba „Türcken, Mohren und Tartaren. Muslime in Brandenburg-Preußen.“ (Turci, Mauri i Tatari. Muslimani u Brandeburgu-Prusiji) koja između ostalog obrađuje i ovo poglavlje njemačke historije. Iako je Wustrau od moje mjesne zajednice udaljen više od 500 km, odlučih se posjetiti izložbu dok se nije zatvorila (traje samo do 5. oktobra).

Na moju sreću, pogodio sam termin kad je bio prisutan i dr. Stephan Theilig, historičar koji je koncipirao izložbu i koji se pobrinuo za brojne i unikatne eksponate. On je bio nepresušni izvor informacija o prisustvu muslimana u tom dijelu Njemačke, a inače je jedan od vodećih njemačkih stručnjaka za historiju Tatara.

U uvodnom dijelu obilaska izložbe dr. Theilig je na primjeru vojne muzike demonstrirao osmanski utjecaj na razvoj različitih dijelova njemačke kulture. Dok se nisu susreli s jeničerskom vojnom muzikom, njemačka vojska je za motivaciju svojih vojnika koristila tzv. „kamernu muziku“, koja djeluje prilično uspavljujuće i koja nije u stanju vojnike mentalno pripremiti na borbu, što bi joj trebao biti cilj. Tek s upoznavanjem jeničerske muzike, odnosno Mehter Marşı kojeg su Osmanlije koristile za motivaciju svojih vojnika prije susreta s neprijateljem i njemačka vojna muzika se mijenja te poprima sve više osmanskih elemenata. I do današnjeg dana njemački muzički vojni ansambli na svom pročelju imaju tzv. Çevgen (čevgen) koji vuče korijene iz te prve faze preuzimanja od Osmanlija.

[su_youtube url=”http://youtu.be/fEh19ddpsgo?v=QWjf4vScaEs” autoplay=”no”]

Sudbina pokrštenih muslimana

Sljedeći eksponat su bila imena kao i kratke crtice iz života nasilno pokrštenih muslimana. Dr. Theilig se pobrinuo da iz raznih crkvenih knjiga i hronika pronađe tzv. „Beutetürken“ (turski plijen) i da njihova imena sastavi na jednom mjestu. On je to uradio za zemlje bivše Prusije, otprilike ono što je nekada bila DDR. Gore spomenuti Hartmut Heller bavi se istom tematikom u južnom dijelu Njemačke – inače je profesor na univerzitetu Erlangen kod Nürnberga, a sudbine pokrštenih muslimana koji su živjeli na sjeveru Njemačke dokumentira Manja Quakatz. Lista dr. Theiliga nije, naravno, konačna jer je broj muslimana koji su na ovaj način dospjeli u dijelove tadašnje Prusije dostizao na hiljade, dok ih on poimenice nije pronašao ni stotinjak.

Zanimljivi su i razlozi odvođenja muslimana u ropstvo: pored materijalne zarade (jedan rob je tada vrijedio 50 kg šećera – za taj vakat pravo bogatstvo) u prvom redu je ulogu igrao društveni status koji se povećavao ukoliko je njemački vojnik ili plemić uspio pokrstiti – sudbina koja im je na kraju svima bila zajednička – „Turčina“ izbavljajući ga na taj način iz „mahomedanske hereze“.

Na toj listi nalazim i podatak o dvojici Bošnjaka iz Banje Luke koje su u ljeto 1692. godine uhvatili brandenburški vojnici i odveli ih u Kalinjingrad (Königsberg) gdje su pokršteni u tamošnjoj crkvi „Schlosskirche“.

U slučaju sljedećeg muslimana s Balkana barem imamo ime, radi se o nekom petogodišnjem „Šabanu“ koji je iz srpskog grada Serailla(?!) zarobljen i odveden u Prusiju. Pokršten je 22. 5. 1707. u Königsbergu. Nakon krštenja dobio je ime „Christian“.

Samo rijetkim „Beutetürken“ je pošlo za rukom da se nakon avanturističkih poduhvata vrate nazad u Osmansko carstvo, kao što je to bio slučaj s izvjesnom Annom Antonijom Josephom Fatmom, koja je kao 14-godišnja djevojka zarobljena kod Budimpešte i pokrštena 30.5.1687. Već 1690. godine se udaje za nekog Lucasa Michaelowitza. Iz tog braka se rađa troje djece (Maximilian Emanuel, rođen 1690, Joseph Emmanuel, rođen 1692. i Franz de Paula Anton, rođen 1694). Muž joj umire 1707. godine, a dvije godine kasnije ona se u tajnosti udaje za jednog pokrštenog muslimana s kojim iste godine bježi u Tursku gdje ponovo prima islam. „Muž i sin su se obrezali. Crni dan za katoličku crkvu“, kako bilježi autor Karl Teply u djelu „Die Einführung des Kaffees in Wien“.

Većina se pomirila sa svojom tužnom sudbinom i nastavili su da kao kršćani žive u njemačkom carstvu.

Prvi osmanski konzul u Berlinu

Sljedeća tema izložbe je doček prvog osmanskog konzula u Berlinu, izvjesnog Ahmeda İbrahima Resmîja, koji je u Berlin iz Istanbula stigao 9. 11. 1763., a iz kojeg je krenuo 14. 7. zajedno sa 70 članove svoje svite. Pruski kralj Fridrih II ga je primio 21.11. uz najveće počasti. Kroz te bankete koji su priređivani u Resmijevu čast i koji su trajali 3 hefte pruska uprava se htjela pokazati sa svoje najbolje strane. U njegovu čast spravljana su najbolja kulinarska dostignuća pruske kuhinje čiji vrhunac je bio utučen grah zaliven vrućom vodom. Dr. Theilig (koji je napisao čitav seminarski rad na temu njegovog dočeka u Berlinu) je s podsmijehom primijetio da je osmanski konzul ljubazno odbio dalja ukazivanja počasti bilo kakvim kulinarskim djelima te je već prvih dana odlučio da prusku svitu ugošćava u svojoj rezidenciji. U drugoj polovini XVIII vijeka su se odnosi između Porte i Prusije uveliko popravili, između ostalog jer su imali i zajedničkog neprijatelja – Habsburšku monarhiju, ali uprkos novom pogledu na starog rivala s Bosfora, na ulicama Berlina je još uvijek prisutan slogan koji se duboko urezao u kolektivnu svijest:

„Vor Türken, Pestilenz und Noth, bewahre uns der Herre Gott!”

(„Neka nas Gospod Bog sačuva od Turaka, kuge i nevolja!“)

Ipak, čitav Berlin je bio na nogama da vidi Turčina i muslimana, jer malo kojem od stanovnika Okcidenta se u XVIII vijeku ukazala prilika za to.

Bošnjaci u Prusiji

Intenzivniji kontakt s muslimanima Prusija je imala preko Tatara koji su bili aktivni u sastavu poljsko-litvanske vojske. Datum koji dr. Theilig uzima kao prekretnicu u poimanju muslimana kojima je bilo dozvoljeno boraviti na pruskom tlu, a da se ne odreknu islama jeste Požarevački mir od 21.7.1718. godine. Tim mirom je Osmanska carevina izgubila Temišvarski Banat, sjevernu Srbiju (uključujući i Beograd) i sjevernu Bosnu, ali joj je zauzvrat bila dozvoljena trgovina s dojučerašnjim neprijateljem kao i sloboda naseljavanja muslimanskih trgovaca na kršćanskom tlu. Pruski car Fridrih II je ciljano regrutovao muslimane (u prvom redu Tatare) kao konjanike za svoju vojsku. Kako je broj muslimana rastao – putem dezerterstva muslimanskih Vlaha (i toga je bilo), Kozaka, „Bošnjaka“, došao je momenat da se osnuje jedinica „Bošnjaka“.

Na ovom mjestu pojašnjenje – u XVIII vijeku pojam „Boşnak“ je bio brend za sve slavenske muslimane u sastavu pruske vojske. Iako je broj etničkih Bošnjaka koji su poticali iz današnje Bosne i Sandžaka bio srazmjerno mali, oni su dali ime cijeloj vojnoj formaciji koja je od 1.8.1745. godine bila sastavni dio pruske vojske. Ona će ime „Bosniakenregiment“ zadržati do 1800. godine kada se ime mijenja u „Towarzysz-Regiment“, s ciljem regrutovanja nižih poljskih plemića u prusku vojsku. Zasebnost „Bosniakenregiment“ je bila i ta da su kao jedini u pruskoj vojsci (pored orijentalne odjeće) u borbu išli s kopljima kojima su izvrsno vladali, pa su ih zvali i „kopljana konjica“. U poljsko-litvanskoj državi XVIII vijeka svi konjanici iz evropskog dijela osmanske države su imali ime „Bošnjaci“.

I ne samo u pruskoj vojsci; regimenti „Bošnjaka“ su zabilježeni i u poljskoj vojsci u prvoj polovini XVIII vijeka. I kod danskih husara se spominju Bošnjaci kao kopljani konjanici. Oni su, slično kao i u Prusiji, imali zasebne, orijentalne uniforme. Isti slučaj je i s nizozemskim Bošnjacima koji su ratovali za holandsku imperiju.

Iako im pruska vojna uprava nije dodijelila zvanični bajrak pod kojim su se borili, ovi „Bošnjaci“ su sami sebi napravili zastavu pod kojom su odlazili u bojeve i koja je također jedan od eksponata u muzeju. Očuvane su samo još dvije, a ova izložena je posuđena iz jednog drugog muzeja za vrijeme trajanja izložbe u Wustrauu.

Do kraja XVIII vijeka u redovima „Bosniaken“ odnosno „Towarzysz-Regimenta“ je udio muslimana konstantno padao jer su im se pridruživali njemački avanturisti, poljski plemići, kao i ruski dezerteri. Muslimani koji su u njemu ostali do kraja su bili tzv. „Lipka-tatari“, muslimani iz Litvanije (najpoznatiji predstavnik: Charles Bronson ;)), koji su se veoma brzo asimilirali, što se da vidjeti iz imena koja su davali svojoj djeci. Njihova imena su očuvana do danas jer je Prusija plaćala dječiji doplatak svojim vojnicima koji su imali djecu do starosne dobi od 12 godina, tako da se u vojnim analima nalaze imena djece „Friedrich“, „Adolph“ ili „Wilhelm“, iako su im roditelji muslimani. Tatari su uživali slobodu vjeroispovijesti te su u svojim garnizonima imali džamije i imame koji su bili zaduženi, između ostalog, i za odgoj djece.

Dr. Theilig se pobrinuo i za rekonstrukciju odjeće „Bošnjaka“ i jedna njihova uniforma je eksponat muzeja. Ona, nažalost, nije originalna nego ju je on dao na šivenje kod jednog poljskog krojača iz grada Białystoka na krajnjem istoku Poljske koji nastanjuju Tatari.

Turci u njemačkom life style-u

Kad su krajem XIX i početkom XX vijeka Turci i muslimani i u kolektivnoj svijesti prestali biti opasnost, bilo je en vogue „furati“ tursku i osmansku modu. Tako u Njemačkoj imamo fabriku duhana Yenidze koja se nalazi u njemačkom Drezdenu i koju je projektovao Hitlerov šura Martin Hammitzsch, a izgleda kao džamija.

U njoj su se pravile cigare marke „Salem aleikum“ ili „Mohamed Zigaretten“. Konzumiranje cigareta je bilo u modi, te su u Njemačkoj nicali „pušački klubovi“ gdje se s fesom na glavi promoviralo pušenje (klubovi u koje žene nisu imale pristupa).
Kulminacija savezništva bio je ulazak Osmanskog carstva u Prvi svjetski rat protiv Saveznika. I uistinu je sultan Mehmed V 14. novembra 1914. pozvao na džihad protiv Engleza i Francuza – poziv koji nije naišao na odjek među muslimanima.

Prvi Svjetski Rat

Pošto je za vrijeme Prvog svjetskog rata 80% svih muslimana živjelo u afričkim i azijskim kolonijama koje su bile u posjedu Francuske ili Engleske, mnogi su bili regrutovani u savezničku vojsku da se bore protiv Njemačke i Austrougarske. Na hiljade ih je završilo u njemačkom zarobljeništvu. Ali pošto je njemački car gajio simpatije za muslimane i savezničke Turke, prema njima se ophodio s poštovanjem, naređujući čak da se izgradi i džamija u njemačkom gradu Zossenu kod Berlina koja je bila u službi 30.000 muslimana koji su tu bili zarobljeni. Radilo se o prvoj džamiji na njemačkom tlu, koja je i kao takva bila prepoznatljiva.

Krajem rata džamija je propala i, zbog nekorištenja, 1925. je srušena. Ali i do danas je očuvano groblje za 206 muslimana, hindusa i sika koji su tu bili internirani.

Prvi prijevodi Kur’ana na njemački

Zadnja „stanica“ muzejske izložbe su bili prijevodi Kur’ana na njemački jezik, počev od prvog iz 1616. godine koji je u Nürnbergu izdao Salomon Schweiger. Na njemački ga je preveo s latinskog, a taj prijevod na latinski je opet s grčkog uradio Robert od Kettona nazivajući ga „Lex Mahumet pseudoprophete“ (zakonik Muhameda, lažnog poslanika). Ne treba biti historijski potkovan da se nasluti ‚objektivnost‘ prijevoda. Izložba pokazuje i Kur’an u prijevodu Davida Friedericha Megerlina, štampan 1772. godine. Svoj prijevod Megerlin je nazvao „Die türkische Bibel“ (turska Biblija), što opet ukazuje na kvalitet prijevoda. Uprkos tendencioznom jeziku, ipak je ostavio jak dojam na njemačkog pjesnika Getea, kojem je Megerlinov prijevod služio pri pisanju „Zapadno-istočnog Divana“ u kojem se (za tadašnje vrijeme prilično neuobičajeno) pozitivno izjasnio o islamu.

Dr. Theilig navodi da su sve do XIX vijeka kršćanski prevodioci Kur’ana na njemački, kao znak prezira, a i straha od cenzure, navodili pogrdne podnaslove, kao što je slučaj i s prijevodom Abrahama Hinckelmana iz 1694. godine po imenu „Al-Coranus S. lex islamitica Muhammedis, filii abdallae pseudoprophetae“ (Kur’an. Islamski zakon Muhamedov, sina Abdullaha, lažnog Poslanika).

***

Najupečatljiviji utisak ponesen iz ovog muzeja je sigurno sudbina muslimana u nemuslimanskoj okolini. Svi oni su vremenom primili kršćanstvo, neki su bili na to prisiljeni („Beutetürken“), neki su zbog nemara o svojim potomcima sami tome doprinijeli (Tatari i „Bošnjaci“). Ovaj proces je pospješivan nedostatkom muslimanske infrastrukture u to vrijeme (džamije, vakufi, kulturna udruženja), kao i odsječenošću od zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom. Njihovoj relativno brzoj integraciji su doprinijele dvije stvari: pokrštavanje i međusobna neuvezanost, te ih većinsko njemačko stanovništvo nije smatralo ‚opasnima‘.

Jedna anegdota iz života najpoznatijeg potomka pokrštenih „Turaka“ – poznatog njemačkog historičara Götza Alyja najbolje ilustrira njihovu percepciju danas, 300 godina nakon pokrštavanja:

Njegov predak je po pokrštavanju dobio ime „Friedrich Aly“, a rođen je 1666. u Osmanskom carstvu i zarobljen kod Budimpešte 1684. godine, kad je doveden u Berlin. Jednom „fintom“ je spasio uspomenu na svoje korijene, jer je nakon konverzije svoje lično ime (Ali) pretvorio u prezime (Aly). Helem, njegov potomak u sedmoj generaciji, gore spomenuti Götz (rođen 1947.) je jedan od vodećih njemačkih historičara na polju Trećeg Rajha.

„Moj turski predak je jedna fusnota moje biografije. Da nisam prisiljen uvijek nanovo biti podsjećan na svoje korjene, on sigurno ne bi igrao nikakvu ulogu u mome životu“

Prisila o kojoj Götz Aly govori se materijalizira u liku američkih i izraelskih graničara te imigracionih službi s kojima ima posla jer je često u arhivima tih zemalja, a koji ga svaki put zbog njegovog prezimena ‚peglaju‘.

Kad ga radoznali novinari pitaju da li zbog svog porijekla osjeća bilo kakvu povezanost s islamom ili Turskom, on odgovara: „Ne. Ako se uopće osjećam s nečim povezan, onda je to s pruskim protestantizmom.“

Ali džaba, jarane…

Piše: Sejfuddin Dizdarević

Izvor: IslamBosna.ba

Korištena literatura:

• Türcken, Mohren und Tartaren Muslime in Brandenburg Katalog zur Sonderausstellung vom 23. März bis 5. Oktober 2014 im Brandenburg-Preußen Museum Wustrau
• Schmidt-Haberkamp, Barbara (izdavač) „Europa und die Türkei im 18. Jahrhundert“ ISBN 978-3-89971-795-2
• Quakatz, Manja „Gebürtig aus der Türckey“: Zu Konversion und Zwangstaufeosmanischer Muslime im Alten Reich um 1700
• Türken, Mohren und Tartaren – Vortrag von Dr-Stephan-Theilig
• Coşan, Leyla: „Almanya’da Hristiyanlaştırılan Türk Savaş Esirleri ve Bunların Vaftiz Törenleri“

Među Pomacima – muslimanima Bugarske

Pomaci su pored Bošnjaka jedini slavenski narod koji je za vrijeme osmanske vladavine prihvatio islam. Pošto pripadaju muslimanskom kulturnom krugu u kojem nacija nije primarni identifikacioni element, oni su sami sebe jednostavno označavali „muslimanima“, odnosno „Turcima“ (isti slučaj kao i s Bošnjacima za vrijeme osmanske vladavine u Bosni).

Pomakinja

Piše: Sejfuddin Dizdarević

Uvod

Padom komunizma 1990. godine za muslimane Balkana počinje novo računanje vremena. Okovi ateizma i proganjanja naroda koji se nisu povinuli crvenom egalitarizmu počinju postajati nelagodno prisjećanje na vrijeme koje je prošlo. Nakon vraćenih prava muslimanski narodi iza Željezne zavjese otkrivaju svoj ugnjetavani identitet. U najvažniji stub tog identiteta spada islam koji od početka ’90-ih doživljava revitalizaciju. Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih balkanskih zemalja komunističke prošlosti koja je imala islamske obrazovne ustanove: Gazi Husrev-begovu medresu te Fakultet islamskih nauka. Na zahtjev rudimentarnih muslimanskih zajednica Poljske, Bugarske i Rumunije, u školskoj 1990/1991. godini Gazi Husrev-begova medresa prima nekoliko studenata iz tih zemalja u Sarajevo. Važnu ulogu u prihvatanju, smještaju i ponudi obrazovnog programa tim studentima je odigrao tadašnji direktor medrese Senahid Bristrić.

Među tim studentima bio je i Ahmet Ayvaz koji pripada muslimanskoj manjini Bugarske – Pomacima i kod kojeg ću dvadeset godina kasnije provesti heftu dana obilazeći muslimane južne Bugarske i sjeverne Grčke. Ahmeta sam upoznao preko njegovog kolege iz medresanskih dana koji živi u istom gradu u Njemačkoj kao i ja.

Odluka da zajedno posjetimo Pomake je bila spontana, pričao mi je kako je 2010. godine posjetio Ahmeta u Bugarskoj. Nakon završene medrese (poslije toga su zajedno 2 godine proveli u Medini) nisu imali kontakta, da bi se prije neku godinu „slučajno“ sreli na hadžu, Ahmet je bio vodič bugarskim hadžijama. Još od ranije sam se interesovao za stanje Pomaka – muslimanske slavenske manjine koja jedva broji 200.000 duša – te spontano odlučih da krajem maja 2014. posjetim bugarske muslimane.

Pomaci

Pomaci su (i makedonski Torbeši pripadaju istom narodu) pored Bošnjaka jedini slavenski narod koji je za vrijeme osmanske vladavine prihvatio islam. Kontroverze oko Pomaka počinju i sa samim imenom: termin „Pomak“ je u opticaju tek od 19. vijeka i to su ga nametnuli (nemuslimanski) Bugari. Korijen rječi je „помагач“, čime je označavano islamizirano stanovništvo Rodopa, što znači da se radi o egzonimu kojeg su na kraju preuzeli i sami Pomaci. Pošto pripadaju muslimanskom kulturnom krugu u kojem nacija nije primarni identifikacioni element, oni su sami sebe jednostavno označavali „muslimanima“, odnosno „Turcima“ (isti slučaj kao i s Bošnjacima za vrijeme osmanske vladavine u Bosni). Njihov maternji jezik je rodopski dijalekt bugarskog jezika i, ako je jezik osnova u formiranju nacionalne pripadnosti, onda su Pomaci Bugari, iako do 1912. godine teritorija koju nastanjuju nije pripadala bugarskoj državi. Uhvaćeni su u raljama tri velika nacionalizma: bugarskog, grčkog i turskog i svaki od njih pokušava da dokaže kako su Pomaci etnički Bugari/Grci/Turci.

Islam su primili za vrijeme osmanske vladavine i sama činjenica da većina Bugara to nije uradila ukazuje na neku predislamsku zasebnost ove etničke grupe. U fokus historije su došli kad je osmanska vlast nakon balkanskih ratova 1912. godine pomaške teritorije morala ustupiti novonastaloj bugarskoj državi. Ova godina je i početak egzodusa Pomaka u Tursku. Slično kao i Bošnjaci u Sandžaku, Pomaci su bili izloženi pravoslavnom teroru i nasilnom pokrštavanju. U mjestima Nevrokop (danas Goce Delčev) kao i Drama i Xanthi (današnja Grčka) pokrštavanjem je bilo obuhvaćeno između 150.000 i 200.000 Pomaka. Dvije godine kasnije tadašnji premijer Bugarske Radoslavov im je dozvolio da se vrate u islam (jer je ovim potezom htio da pomaškim glasovima osigura ponovni izbor – što se i desilo).

Najteži period za pomaške muslimane dolazi s komunističkom diktaturom od 1945. do 1990. godine. Prvih godina komunisti su dozvolili relativne vjerske slobode, period je trajao dok nisu učvrstili svoju poziciju da bi nastavili tamo gdje su predratne vlade stale – deislamizacijom Pomaka. „Naučnu“ podlogu ovoj zvaničnoj politici Bugarske KP dostavila je bugarska akademija nauka u djelu „Iz minaloto na bălgarite mochamedani v Rodopite“ (Iz prošlosti bugaro-muhamedanaca Rodopa) štampanog 1958. godine, gdje se zastupa teza o nasilnoj konverziji Pomaka u islam, te ih je sada neophodno vratiti u „veru pradedovsku“ (svaka paralela sa spregom SANU/KPJ je slučajna).

Legenda o nasilnom „poturčavanju“ Pomaka počiva na tri hronike (hronika popa Metodija Draginova, hronika sela Goljamovo i Batkunino hronika) za koje je bugarska historičarka Antonina Željazkova dokazala da se radi o falsifikatima iz 19. vijeka napisanim s ciljem mobilizacije Bugara protiv Osmanlija. (Željazkova, A.: The Problem ofthe Authenticity of some domestic sources on the Islamization of the Rhodopes, deeply rooted in Bulgarian History, in: Études Balkaniques 26 (1990) 4, S.105-111.)

Početak bugarizacije Pomaka je s njihove strane dočekan raznim vidovima otpora; u selu Ribnovo (koje sam i sam posjetio i koje slovi za „najislamskije“ među svim pomaškim selima) je 1964. godine došlo do pobune kada je bugarska komisija za promjenu imena pod zaštitom vojske i policije pokušala da uđe u to selo, što su Ribnovljani spriječili. Bugarska vojska je pucala po njima, na šta su seljani pretukli članove komisije. Mještani Ribnova su, između ostalog, tražili da se iz sela povuku bugarski učitelji koje im je država dodijelila (istu politiku je imala i Jugoslavija slanjem crnogorskih i srbijanskih učitelja u muslimanske sredine). U neizvjesnosti od reakcije države seljani su organizovali straže. Država je sa svoje strane blokirala selo, ukinuli su im struju i vodu. Na kraju je bugarski politbiro popustio odustavši od bugarizacije Pomaka u strahu od narodnog ustanka.

Ali ovo je bilo kratkog vijeka, kraj komunizma nijedan Pomak neće dočekati s muslimanskim imenom – država im je svima nametnula kršćanska. Okovi od kojih će se tek od 1990. godine početi polahko oslobađati…

Sofija

U Sofiju slijećemo u popodnevnim satima 26.5. i na aerodromu nas čekaju Ahmet i Hasan Ristemov, mladić iz istog sela koji se nalazi u Bursi, gdje trenutno piše doktorski rad iz historije na temu Sereski muftiluk (Seres je grad u današnjoj Grčkoj) i koji će nam tokom našeg boravka u Bugarskoj biti nepresušni izvor historijskih informacija. Kako je rođen za vrijeme komunizma, njegovi roditelji su bili primorani Hasanu dati neko bugarsko ime. Izbor je pao na „Zlatko“, koje će mu tek s tri godine s padom komunizma i u dokumentima promijeniti u „Hasan“. Zbog visokih administrativnih taksi (oko 150€ – što je za njihove uslove preskupo) mnogi Pomaci još uvijek u dokumentima imaju bugarska imena, kao zaostavštinu crvenog terora koji je nad njima provođen. Međusobno se zovu muslimanskim imenima i kada umru obavezno na nišane stavljaju muslimanska imena, čak iako ih zvanično ne bi ni promijenili. Hasan u Bursi studira zajedno s nekim Bošnjacima s kojima je malo vježbao bosanski, te je sporazumijevanje s njim bilo lakše. Iako bugarski jezik pripada istoj jezičkoj familiji kao i bosanski (južnoslavenski) razlike su ipak toliko velike da malo dublja konverzacija ide skroz teško. Jedna od odlika bugarskog je i pojavljivanje glasa „št“ gdje je kod nas „ć“. Tako je u bugarskom „opština“, „kjašta“ (kuća), „svešt“ za svijeću itd.

Na aerodromu uzimamo rezervisani rent-a-car kojim ćemo narednih dana samo kroz područja naseljena Pomacima Bugarske preći oko 1.000 km (+500km koje ćemo u drugom autu preći kroz sjevernu Grčku gdje također žive Pomaci). U Sofiji odlazimo do do jedine džamije od njih stotinjak koliko ih je bilo za vrijeme osmanske vladavine. Ime džamije je Banja-Baši (mnogi hamami) džamija. Sagradio ju je Mula-efendi Kadi Sejfullah pa i po njemu nosi ime. Na mjestu gdje stoji džamija još u rimsko doba je bio termalni izvor koji su Osmanlije pretvorile u hamam i tik do njega je sagrađena džamija. Mula Sejfullah ju je uvakufio pred dušu svoje voljene žene koja je mlada umrla.

Banja-Baši džamija u Sofiji

Kada je Evlija Čelebija u 17. vijeku pisao svoj putopis, spomenuo je da Sofija ima 53 džamije, čiji broj će narasti i do 100. Džamija je sagrađena 1566. godine. Za vrijeme komunističke vladavine džamija nije služila svojoj svrsi, što znači da Sofija nije u to vrijeme imala nijednu muslimansku bogomolju, a u njoj je proklanjano odmah po padu komunizma 1989. godine.

Džamija je oštećena podzemnim radovima na prokopu za metro te se trenutno nalazi u fazi renoviranja, što je preuzela jedna državna turska agencija. Turci su inače veoma aktivni u pomaganju muslimanima Bugarske pri obnavljanju svog vjerskog života: od 1.200 džamija i mesdžida koliko ih ima u Bugarskoj, za jedan dio njih Turska je na sebe preuzela finansiranje imama i potrepština džemata.

Komunisti su imali svoje muftije koje su postavljali da bi ovi onda džematlijama solili pamet. Ili, kao što jedan reče: „Komunisti po nama pišaju, a muftije nam govore da pada kiša“. Ahmet nam spomenu da je svojim očima gledao kako muftiju (stajali smo ispred zgrade muftiluka koja se nalazi 200 metara niz tzv. „Pirotsku ulicu“) pijanog izvode iz muftijstva. Te marionete niko od muslimana nije uzimao zaozbiljno.

džamija u Velingradu

Pomakistan

Nakon konaka u Sofiji, u ranim jutarnjim satima put nastavljamo ka Rodopima – planinskom masivu koji je drevna nastambina Pomaka. Modernim autoputem idemo južnije ka Velingradu, prvom mjestu u kojem smo odmorili. U samom gradu većina stanovništa su bugarski pravoslavci, dok okolna sela naseljavaju Pomaci. U turskim sidžilima stoji da je muslimansko stanovništvo bilo većina te je njihov procenat 1712. godine dosezao brojku od 89%. Nakon pada komunizma u gradu postoji jedan mesdžid bez munare koji je ujedno i sjedište muftiluka. Grad je poznat po mineralnim vrelima i za vrijeme komunizma je bio omiljeno izletište „drugova i drugarica“ koji su tražili okrepljenje nakon iscrpne borbe protiv klasnog neprijatelja. Uprkos deislamizaciji, gradom se vide kako starije, tako i mlađe Pomakinje koje ponosno hodaju u svojoj tradicionalnoj nošnji, šalvarama i šamijama na čijim rubovima se nalaze ukrasi. Iz Velingrada ulazimo dublje u Rodope. Paralelno s autocestom vijuga i uskotračna pruga dužine 122km, što je pravi magnet za turiste. Polahko prolazimo pored sela u kojima dominiraju munare. Prvo selo u koje svraćamo na namaz je Pašovo. Velika i tek renovirana džamija se nalazi u sredini sela. Unutrašnjost džamije odiše smirajem i osmanskom ornamentikom. Za vrijeme klanjanja razmišljam o ljudima ovdje, oni koji su tu se bave zemljoradnjom i uzgojom duhana. „Pomaci žive u brdima, a njive su im u dolinama“ šali se naš domaćin. Pogled kroz prozor džamije otkriva perivoje borove šume gdje stabla dosežu visinu od nekoliko desetina metara.

džamija u selu Pašovo

Svraćamo i do susjednog sela Avramova koje je također 100% muslimansko. U Bugarskoj je poznato jer se u njemu nalazi željeznička stanica na najvećoj nadmorskoj visini u Bugarskoj – 1267 metara. U njemu je imam lokalni mještanin koji je zajedno s Ahmetom i mojim prijateljem iz Njemačke studirao u Medini. Dolazimo mu do kuće, dozivamo ga da izađe na avliju. Zavjesa se pomjera, ali niko ne izlazi. Nakon nekoliko minuta na vratima se pojavljuje mršav, ali žilav hodža duge brade. Zatečen je situacijom i izvinjava se zbog zakašnjenja jer se pribojao da ga opet nisu tražili; „oni“ su bugarska policija koja mu je dostavila poziv da se za par dana javi u njihovu centralu.

džamija u selu Avramovo

„Za nas Pomake komunizam još nije pao. Represije se nastavljaju, sada pod plaštom borbe protiv islamskog terorizma. Do 1990. su se protiv nas borili u ime komunizma, danas u ime demokratije. Ideologije se smjenjuju, ali nas ne ostavljaju na miru.“ – prokomentarisa situaciju Ahmet.

Ribnovo

Na moje insistiranje – jer sam na njemačkoj televiziji gledao reportažu o tom selu – upućujemo se u selo Ribnovo. S glavnog puta, kod sela Filipovo – Bugari su se pobrinuli da muslimanskim selima u procesu bugarizacije od 1912. godine daju najvlaškija imena – skrećemo u brda ka Ribnovu. Put je izrazito dobar i nov i skraćuje povezivanje ovog sela s glavnom cestom za 12km. Na skretanju kod Filipova nema table za Ribnovo. Autom se penjemo vijugavom cestom. S vrha nam se nudi izvanredan pogled na Rodope. Slično kao i u Bosni, očuvanje tradicije i vjere je pospješivano nemarnim odnosom vlasti prema saobraćajnoj infrastrukturi sela u kojima žive muslimani. Komunisti su ovim htjeli da ih „kazne“ zbog odupiranja asimilaciji u postojeći poredak, a ustvari su im time nesvjesno pomogli u konzerviranju muslimanske tradicije. U slučaju Pomaka još jedan elemenat je odigrao značajnu ulogu – a to je brdovit i nepristupačan teren do njihovih sela. Malo koje selo je smješteno ispod 1.000m nadmorske visine. Ribnovo ima dvije džamije i za vrijeme ljetnih mjeseci djeluje poprilično pusto jer se radno stanovništvo obično nalazi u drugim krajevima Bugarske, pa i Evrope u potrazi za nafakom. Jesen i zimu provode u svom selu te se svi relevantni društveni događaji (svadbe, sunećenje) održavaju kad se u selo vrate sa sezonskog rada.

Odlazak u tuđinu zbog rada je fenomen vezan za cijeli Pomakistan, po selima su okačeni oglasi za rad u drugim državama. Hasanov brat je jedno vrijeme radio u Čileu na postavljanju solarnih panela u pustinji Atakama.

Ulazimo u kuću hadži Tahira i njegove hanume Elvije. Duboko su zašli u šezdesete. Zatičemo Elvija-hanumu kako sprema tradicionalne „mekice“ – slatke uštipke koje jedu umjesto hljeba. Ulazimo u prostoriju koja je u isto vrijeme kuhinja, dnevni boravak i spavaća soba. Pored nje imaju još samo jednu koja im služi kao ostava. Uprkos tome slove za bolje situirane u selu jer imaju prodavnicu. Ovi mali granapi u Bugarskoj se zovu „Хранителни стоки“ i riječ „стоки“ ne znači „stoka“ nego „artikal“. Dok ovo nisam skont’o pomislih da u Bugarskoj na svakom koraku možeš kupiti stočnu hranu.

Elvija-hanuma

Hadži Tahir (odnosno Tair – kao i kod Albanaca dolazi do „gutanja“ suglasnika „h“) nam ispriča da je albanskog porijekla i da mu je pradjed došao u Ribnovo bježeći od krvne osvete. Tu se oženio i ostao. Uvijek sam oprezan s narativnom historijom, ali do makedonske granice i do sela naseljenih Albancima udaljenost je tek 120km, što mi ovu verziju čini sasvim prihvatljivom. Nakon pola sahata na hastal dolaze mekice, salata, sir, med. Sve ono što zemlja daje. Spravljanje hrane je u dobroj mjeri od povrća i žitarica koje rastu na njihovim njivama. Uz priču o Tahirovom hadžu uživamo u zdravoj i svježoj hrani. Rastajemo se 1h pred akšam da u selo Vaklinovo koje će sljedećih dana biti mjesto u kojem ćemo odsjesti stignemo prije zalaska sunca.

Vaklinovo

Selo Vaklinovo je kao slijepa ulica, to je zadnje selo na putu i iza njega je samo granica s Grčkom koja je udaljena nekih 5km zračne linije. Pri ulazu u prethodno selo (koje se zove „Kočan“ – istoimeno prezime postoji kod muslimana Bosanske Dubice) nalazi se granična postaja koja je zaostavština od komunizma kad se kontrolisao promet ljudi u selo i iz njega. Samo selo „Vaklinovo“ nosi ovo ime od 1960. godine, do tada se zvalo „Marulevo“.

Valkinovo

Promjena imena sela je tipična za nametanje bugarskog identiteta Pomacima. Virgil Vaklin je bio bugarski graničar koji je ubijen na dužnosti. Ubili su ga mještani sela Marulevo koji su pokušali pobjeći u susjednu Grčku bježeći od komunističkog terora 1953. godine. Sedmero njih su se približili do same granice čekajući da padne kiša, nadajući se da na taj način Virgilov pas neće nanjušiti njihov trag. Nažalost, otkriveni su i Vaklin je počeo pucati po njima ubivši dvojicu. Pošto su bili naoružani, uzvratili su vatru ubijajući Vaklina i njegovog kera. Petero preživjelih Pomaka je uspjelo pobjeći na grčki teritorij odakle su nesmetano nastavili put za Tursku. Zadnji od ove peterice je umro prije 10 godina, ne vidjevši nikada više svoj vatan.

Komunističke vlasti su 1960. godine selo Marulevo prekrstili u Vaklinovo. S pshihološke strane još jedno poniženje za Pomake, od te godine samo ime sela podsjeća na ubicu dvojice Pomaka koji su bježali pred komunističkim terorom.

Kuća našeg domaćina je jednostavno i spartanski uređena. Umjesto dušeka je slama. Baš po mom ukusu, jer sam htio da što bliže i izvornije upoznam Pomake i njihov način života. Pored kuće teče potok koji čak nema ni ime. Oko kuće je bašča iz koje jedemo povrće za salate. Stajući pred kućom Ahmet mi objašnjava kako je dočekao bajram 1989. godine. Komunisti su već bili zabranili zajednička okupljanja muslimana. Da ne bi ostali bez bajrama, njegov babo – koji je bio predsjednik džemata – organizuje klanjanje bajrama u svojoj kući. Ljudi bi kasno iza jacije dolazili, bez svjetla da ih komunistički cinkaroši ne bi primijetili. Ahmet ih je prihvatao kod potoka jer je bilo oblačno i nije se mogao vidjeti „prst pred okom“. Tu bi konačili i ujutro bi klanjali sabah i bajram namaz. Onda bi polahko, jedan po jedan izlazili iz kuće da ne bi bili upadljivi.

Pomacima nisu bili zabranjeni samo vjerski obredi, komunistima je smetalo sve što je na bilo koji način podsjećalo na islam. Tako su 1982. godine naredili da se uklone svi nišani s arapskim slovima, zabranjena je islamska nošnja za žene – hidžab i šalvare.

Kur’an, skrivan u šumi

Mnogi Pomaci su bježali u šume da bi spasili svoju vjeru. Ahmet mi pokazuje Kur’an koji je njegov djed krio u šumi jer su im komunisti zabranili posjedovanje islamske literature. Ispriča mi anegdotu o jednom dedi koji se godinama krio u šumi izbjegavajući na taj način bugarizaciju. Na kraju su ga crveni uhvatili i predili mu ime. Poslije toga su ga iselili u neki drugi dio Bugarske (istoj metodi raseljavanja je pribjegavao i Staljin te je iselio čitave muslimanske narode, kao npr. Čečene i krimske Tatare, u Sibir). Pošto je sada bio među Bugarima nije htio nikako da jede meso bojeći se krmetine. Anegdota kaže da se zadesio u nekom restoranu i jedino jelo bez mesa koje se moglo poručiti je bila musaka. Pošto ta vrsta jela nije bila poznata u njegovom kraju on vidje da se ta „musaka“ sastoji od krompira pa reče: „Hej krompire, jesu li to i tebi Vlasi promijenili ime kao i meni?“

Dospat-Borino-Devin-Kričim-Peštera-Batak-Dospat

Sljedeći dan koristimo za obilazak brojnih jezera na kojima su izgrađene hidroelektrane.

Rodopi su bogati vodom, radi se o jednoj od najbogatijih regija vodom u Evropi. Stvorena su i brojna jezera s hidrocentralama iz kojih se ovaj dio Bugarske snabdijeva strujom. Rodopi su neopisivo lijepi, visoki borovi u planinama i čista jezera i potoci na obroncima. Uprkos ovoj ljepoti, regija je poprilično turistički neiskorištena, što je još jedan pokazatelj maćehinskog odnosa Sofije prema ovoj muslimanskoj provinciji. Prolazimo pored sela koja bi se barem po imenu mogla naći i u Bosni. Ustina, Perušica, Peštera, Kozarsko, Čurukovo… Iznad jezera Kričim odakle se pruža izvanredna panorama nalazi se restoran i odatle prestaju pomaška i počinju bugarska sela. Vlasnik restorana se udostojio da ovu činjenicu obilježi i za „dummies“, kao kad pas markira svoju teritoriju pored restorana je zabio krst nekih 3 metra visine da se zna da ulazite (ili napuštate – zavisno s koje strane dolazite) u bugarsku zonu. Svraćamo i do grada Devina, gdje se nalazi crkva koja je do 1912. godine bila džamija. Nakon što će muslimanima 10 godina kasnije biti dozvoljeno da opet – barem načelno – ispovijedaju vjeru, vakuf džamije pretvoren u crkvu nisu do dan danas dobili. Sagradili su novu džamiju u neposrednoj blizini.

džamija u Devinu

Mjesto Batak kroz koje smo također prošli je bilo poprište krvavog gušenja ustanka na koji su se digli bugarski kršćani tog mjesta 1876. godine protiv Osmanlija. Ustanici su napali i ubili nekoliko osmanskih vojnika i činovnika. Odmazda je bila strašna, Osmanlije su s Pomacima opkolili selo i pod vođstvom Ahmet Aga Barun Tana krvavo ugušili ustanak ubijajući između 3.000 i 7.000 hiljada ustanika i seljaka.

U proljeće 2007. godine njemačka fondacija je htjela organizovati simpozij pod naslovom Feindbild Islam – Geschichte und Gegenwart anti-islamischer Stereotypen in Bulgarien am Beispiel des Mythos vom Massaker in Batak ( Islam kao neprijatelj – historija i sadašnjost antiislamskih stereotipa u Bugarskoj na primjeru mita o masakru u Bataku ). Konferencija je na kraju morala biti otkazana zbog protesta bugarskih nacionalista, jer je zadirala u utemeljivački mit bugarskog identiteta – a to je mržnja prema svemu osmanskom i muslimanskom.

(Mala digresija na ovom mjestu – sa mnom radi jedan Bugarin koji je prije 10 godina došao u Njemačku. Pričao mi je o svom kulturnom šoku kad je prvi put otišao u tursku radnju i vidio prehrambene artikle koje poznaje iz Bugarske i koji tamo slove kao „nacionalna jela“. Deosmanizacija balkanskih kršćanskih naroda bio bi gubitak identiteta koji ne bi mogli nadomjestiti)

Često zastajemo pored lijepih jezera koja odjednom sijevnu iza visokih borova da uživamo u ljepoti prizora. Prilikom posmatranja Dospatskog jezera moj saputnik iz Njemačke spontano prouči ezan kad „subhanallah“ i „elhamdulillah“ više nisu bili dovoljno jaki da izraze stanje duše obogaćene ljepotom viđenog.

Na ručak svraćamo kod Ahmetovog rođaka koji drži restoran u gradu Dospatu. Iz bašče restorana se izvanredno vidi džamija sa dvije munare, a na jednoj od njih arapskim slovima stoji „Allahu ekber“.

džamija sa dvije munare u Dospatu

Novac za završne radove džamije – između ostalog i te dvije munare, donirao je jedan bugarski kršćanin; ne zbog toga jer nešto plaho voli muslimane, nego iz koristoljublja. Naime, muslimanima je ponestalo para da završe gradnju džamije i neko predloži da se umjesto džamije objekat dalje nastavi graditi kao ambulanta. Vlasti jedva dočekaše taj prijedlog i uprkos protestu muslimana htjedoše da preokrenu namjenu objekta. Ali pošto je zakonom zabranjeno graditi hastahane ukoliko se u krugu od 2km nalazi benzinska pumpa (biznis koji je gore spomenuti Bugarin imao) uslov je bio da se benzinska ukloni s tog mjesta. Vidjevši da mu je nafaka u pitanju, Bugarin donira pare za džamiju da se završi kao takva, samo da ne bude ambulanta zbog koje bi morao zaključati benzinsku.

Kočan

Sljedeći dan provodimo u susjednom selu Kočan. Pijačni je dan, mala čaršija vrvi ljudima. Prodaju se stvari koje su potrebne za svakodnevne radove na njivama i stočarske potrepštine: ulari, sedla, zvona za koze i krave. Pogled mi plijeni sama džamija koja se nalazi u centru sela. Na ulazu džamije stoji natpis da je sagrađena 1545. godine, srušena 22.2.1987. i ponovo sagrađena 2.12.1990. godine.

džamija u selu Kočan

Jedan od ljudi koji su bili najzaslužniji za ponovnu izgradnju džamije je neki Husein Aliyev Bošnakov. Sudeći po prezimenu sigurno se radi o domaćem Pomaku bošnjačkog porijekla. Nažalost, nisam uspio naći više podataka o ovom insanu. Također, zanimljivo je da se na detaljnoj karti Rodopa zapadno od Dospatskog jezera nalazi toponim „Bošnakovci“, što znači da su migracije iz zapadnog Balkana prema Bugarskoj itekako bile prisutne.

Bošnakovci

Kao i okolna sela koja su 1912. potpala pod bugarsku vlast i u Kočanu je muslimansko stanovništvo stavljeno pred izbor: ili da prime hrišćanstvo ili da napuste zemlju. Slično kao iste godine u Sandžaku, imam džamije savjetuje da je džaiz prividno primiti kršćanstvo ako srce ostane u islamu. Narod ga sluša tako da dolazi do masovne konverzije u hrišćanstvo – jedina opcija koja im je ostala ukoliko nisu htjeli napustiti selo. Džamija se pretvara u crkvu, pravoslavni pop dolazi u crkvu da drži liturgiju. Već sljedeće godine vihor dolazećeg balkanskog rata stanovnici koriste da protjeraju popa i bugarske vlasti, crkvu ponovo pretvaraju u džamiju i ponovo se vraćaju u islam.

Komunistima je džamija smetala jer su pored nje morali proći kad bi išli u Vaklinovo na spomen ubijenom Virgilu Vaklinu. Kao „relikt prošlog vremena“ donesena je odluka da se sruši. Niko od domaćih muslimana to nije htio uraditi te su doveli nekog Bugarina da to uradi. Munaru je svezao debelom sajlom i na kraju je srušio. Nije dugo uživao u ovom patriotskom činu. Nedugo za tim stigla ga je nečija kletva. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći.

U haremu džamije uz zid su poredani stari nišani ispisani arapskim pismom. Hasan mi dešifruje da se radi o merhumima od prije stotinjak godina. Komunjare su 1982. godine donijele ferman da se uklone svi nišani s arapskim slovima. Ništa više nije smjelo da podsjeća na islam. Posmatram ljude na glavnom trgu, stare nene se u svojoj tradicionalnoj nošnji odmaraju na klupama, djeca se igraju. Među djecom ih je dosta izrazito svijetle puti, plavih očiju i plave kose. Koliko sam mogao vidjeti, Pomaci imaju svjetliju put i od samih Bugara.

stari nišani

U Kočanu ćemo klanjati i džumu, imam je mlad, islamsko obrazovanje je završio u Turskoj i Saudijskoj Arabiji i prilično je agilan u svom radu. Praćenje hutbe na bugarskom je bio čudan osjećaj, dosta toga razumiješ, ali ti je neobično u džamiji slušati riječi koje inače poznaješ iz kršćanskog teološkog konteksta.

Čavdar

Posjeta selu Čavdar (od tur. „Çavdar“ = raž) je bilo jedno od najupečatljivijih iskustava. Selo se nalazi na 1.300m nadmorske visine. Zbog blizine Grčke (svega 2km zračne linije) cijelo selo je za vrijeme komunizma bilo vojna zona u koju su i sami stanovnici mogli ući samo s posebnom propusnicom. U samom selu se nalazila (sada već napuštena) kasarna i za stanovnike je ovo značilo stanje trajne napetosti, tim prije jer su se bugarski vojnici krajnje drsko ponašali prema domaćem pomaškom stanovništvu. Cijelo selo je okruženo borovima i u njegovoj sredini se nalazi trošna džamija. Imam džamije je izvjesni Mehmed koji se prihvatio ovog posla nakon što je stari imam – njegov amidža – umro. Zbog manjka kadra nisu mogli organizovati hodžu (a i samo selo ima tek 300 stanovnika – od kojih više od polovine proljeće i ljeto provode negdje drugdje kao sezonski radnici) te se Mehmed prihvatio hodžiluka. Tu je kao imam i radi bez nadoknade. Inače je plaća imamima akutni problem u cijeloj Bugarskoj, tek 10% svih imama primaju plaću od muftijstva, ostalih 90% se snalazi kako zna i umije. Većina ih se bavi stočarstvom i zemljoradnjom da bi prehranili sebe i porodice. Mehmed je u Sofiji završio fakultet astrofizike (ili bijaše nuklearne fizike?), ali se nije dvoumio da se prihvati imamskog posla samo da se ne ugase džamijske aktivnosti u Čavdaru.

Uvodi nas u džamiju dimenzija ca 7,5×7,5m. Džamija nema sprata za žene nego su od tih 56m2 zagradili jedan dio za žene. Džamija je prava riznica islamskih knjiga koje su ljudi uvakufili i koje su u dobroj mjeri pisane još za vrijeme osmanske vladavine. Otkrivam rukopis El-Gazalijevog djela „Ejjuhel-veled“ (O, mladiću) pisanog 1911. godine. Tu je i knjiga hutbi na arapskom. Pažnju mi plijeni Kur‘an čijih su zadnjih 20-ak stranica ispisane lijepom kaligrafijom, ali hemijskom olovkom. Stranice su se poderale, pa pošto ljudi nisu imali mogućnosti jednostavno pribaviti novi Kur‘an, bili su primorani doslovno „krpiti“ stare ćitabe. Ostajem zadivljen nad preciznošću kaligrafskog majstora i pokušavam zamisliti teškoću življenja u vremenu kad su muslimani Bugarske živjeli u potpunoj izolaciji strepeći za svoje i sudbinu svoje vjere. Ali komunisti prave spletke, a i Allah ih pravi.

Kur‘an, stranice ispisane hemijskom olovkom

Satovča

Satovča je selo s 2.000 stanovnika koje je jedino veće naselje istoimene opštine (u koju spada nekoliko okolnih sela – između ostalih Vaklinovo i Kočan) u kojem žive pravoslavci. Na čitavoj opštini ima tek 4% pravoslavaca, a u samom selu Satovča ih ima oko 30%. Na samom trgu sela se nalazi „narodni dom“ u kojem je smještena uprava grada – odnosno Кметство kako se kaže na bugarskom. Zgrada je do 1912. bila džamija i nakon što je oblast potpala pod bugarsku upravu nakon odlaska Osmanlija pretvorena je u zgradu uprave. Na samoj zgradi se nalazi pomen ploča trojici Bugara iz Satovče koji su 1878. godine učestvovali u ruskom ratu protiv Osmanlija, u gradu gdje su muslimani, kojima su Osmanlije donijele najupečatljiviji dio identiteta – islam – dvotrećinska većina.

Muslimani Satovče 10 godina nisu imali džamije – tek kada je 1922. neki izvjesni Hasan (ovo je izgleda omiljeno ime kod Pomaka – svaki treći se zove Hasan) prodao sve imanje da bi se zaputio u Tursku u muhadžirluk i uvakufio dio svog posjeda da se izgradi džamija, što je i urađeno. Džamija je i danas u funkciji, lijepa i vitka izdiže se u jednoj mahali udaljenoj nepunih 5 minuta hoda od stare džamije. Na podne namazu vidjeh dokaz ljubavi ovih ljudi za islam – zajedno sa mnom u saffu klanjao je i jedan dedo koji je jednom nogom bio već na ahiretu. Nakon završenog namaza nekih 15 minuta sam prohodao selom da bih se opet vratio pred džamiju. Tu vidjeh dedu na štakama kako se brzinom puža upućuje kući. Poštapa se s dvije štake, ali namaz u džematu ne izostavlja.

dedo na štakama

U Grčkoj

U međuvremenu nam se pridružio još jedan Ahmetov školski kolega, Turčin Said, koji je mahsuz iz Istanbula došao kod njega, da se zajedno prisjete medinskih dana. Nakon otklanjane džume i ručka kod Ahmeta oko 16h se upućujemo za grčki grad Xanthi u kojem živi dosta muslimana. Do granice nam treba oko 1h vožnje. Na ulasku u Grčku peglanje grčkih graničara: Said, koji je uspješan biznismen u Dubaiju, u Bugarsku je došao s nekakvim bijesnim terenskim autom dubaijskih tablica na kojima stoji „for export only“. Iako su papiri bili uredu (bugarski graničari su nam samo odmahnuli da vozimo dalje) Grkljan je morao da pokaže ko je gazda u kući. Zadržavamo se na granici sahat vremena. Ustvari, navodne nejasnoće oko tablica su bile samo izgovor da nas se zadrži dok nije stiglo „pojačanje“ – jedan drugi grčki graničar s psom koji je treniran da nanjuši drogu… Nakon što nam je izbalio auto i, naravno, nije našao nikakve narkotike, nastavljamo naš put i prolazimo kroz prvi veći grčki grad – Dramu, nekada većinski muslimanski grad i sjedište muftiluka.

Put bez prestanka nastavljamo za grad Kavalu na Egejskom moru gdje klanjamo ikindiju (do akšama ima još 1h). Hodamo pored mora, uživamo u mediteranskoj klimi i čudimo se da su samo dva sahata vožnje autom planinski vrhovi Bugarske prekriveni snijegom. U grad Ksanti (tur. İskeçe) ulazimo u akšamsko vrijeme i naše prvo odredište nam je turistički biro u turskoj mahali grada koji drži Abdullah Çollak, još jedan diplomant medinskog fakulteta koji danas muslimanima Ksantija nudi putovanje na hadž i umru. Vodi nas sebi kući na obilnu večeru.
Na stolu je pored ćevapa bilo i punjenih paprika. Floskulu da se „osjećamo kao kod kuće“ nije bilo teško provesti u djelo jer nam je kulinarska ponuda bila itekako poznata. Na konak idemo u selo Toksotes (tur. Okçular). Konačimo u musafirhani pored džamije. U Toksotesu živi svega sedam turskih porodica. Kao što pravim grčkim patriotima i dolikuje, džamiju su više puta palili i oštećivali. Pred same grčke izbore spaljena je 7.3.2004. do temelja. Nakon ponovne izgradnje bila je izložena vandalizmu 2007. godine, te 4. oktobra 2009. Prije dvije godine, 22.5.2012. kamenovana je musafirhana (baš ona u kojoj ćemo konačiti). Ali muslimani se očigledno vode metodom da „ne mogu oni toliko srušiti koliko mi možemo izgraditi“ te je džamija svaki put iznova obnovljena. Džumu namaz klanja sin našeg domaćina, Benjamin, koji je završio školovanje u Turskoj.

Nakon mediteranskog doručka upućujemo se u pomaško selo Filia (tur. Dinkler), imam sela je Pomak Ahmet Petlo (prezime mu je od bugarske riječi za „horoza“). Ali, kao i većina Pomaka u Grčkoj, i on je turciziran i skroz slabo natuca bugarski. Tu mu se zadesi i punac, starac od 70-ak godina, također Pomak. Malo pođosmo na bugarskom razgovarati, ali bi mu teško jer se vidi da ne koristi aktivno jezik. Nakon odlaska Osmanlija iz Grčke tamošnji muslimani su imali nešto bolji status nego u Bugarskoj, u školama imaju dvojezičnu nastavu (grčki i turski). Upitah mu sina Sejfija koji jezik bolje priča, turski ili grčki. Bio sam prijatno iznenađen kad mi reče da mu bolje ide turski jer pored časova u školi s roditeljima kod kuće se također koristi turskim.

Sejfija

Muslimani koje smo sreli u Grčkoj su bili Pomaci, ali su se vremenom priklonili Turcima i pogubili su skoro sve od svog pomaškog identiteta.

Pokolj u Preseki

Pri povratku u Bugarsku idemo na drugi granični prijelaz, preko grčkog Komotinija u Bugarsku ulazimo na prijelaz „Makaze“. Stajemo u prvo selo na bugarskoj strani da klanjamo namaz. Ime sela je Preseka i obavijeno je crnom prošlošću. Nakon što su komunističke vlasti Pomacima nametnule kršćanska imena, krajem decembra 1984. godine su se osjećali dovoljno jakim da započnu i kod turskog stanovništva Bugarske proces bugarizacije imena. Ovdje je otpor bio jači, stanovnici sela Mlečino su kolektivno otišli do uprave grada zahtijevajući vraćanje muslimanskih imena. Bugarska policija i vojska je otvorila vatru na te ljude. Isti scenarij se odigrao i u selima Benkovski, Kajaloba, Gorski Izvor, Mogiljane i Dobromirci. Od 17. do 19.1.1985. vojska je u selu Jablanovo ubila 30 muslimana koji su pružali otpor bugarizaciji imena. Izvještaj Amnesty Internationala iz 1986 godine govori da je u ovim akcijama bugarskih vlasti život izgubilo 100 osoba. Mnogi su deportovani na robiju u zloglasni logor Belene.

Preseka

Iako je u selu Preseka pala samo jedna žrtva ona je postala simbol. Bugarske vlasti su 26.12.1984 u naručju majke Fatme Özturk upucali 17-mjesečnu bebu Türkan Fejzullah. Svakog 26. decembra muslimani okolnih sela pa i šire se okupljaju i sjećaju se ovih tamnih dana historije muslimana Bugarske.

U selu Preseka se danas gradi nova džamija. Inicijator gradnje je Türkanin daidža Ali Aytaš, koji od 1989. živi u turskoj Bursi i koji je bio jedan od 300.000 ljudi koje su komunističke vlasti prognale s topraka.

Povratak u Njemačku

Pred sami akšam ulazimo u Sofiju. Smještaj nalazimo u jednom hostelu u blizini džamije. Na jaciji namazu opažam jednog izrazito svjetloputog klanjača. Bio je vedra lica i kad primijeti da nismo domaći uđosmo u srdačniji razgovor. Pomislih da je Bugarin koji je primio islam, a na kraju se ipostavi da se radi o jednom Pomaku iz sela Ribnovo koji je uposlen na Orijentalnom institutu u Sofiji. I tako se krug zatvara, s Pomacima koje srećemo i daleko od njihove domovine. Sa sjetom, ali puni utisaka ukrcavamo se u avion za Njemačku. Ostavljajući iza sebe putovanje pod čijim utiscima ćemo biti još dugo vremena nakon njegovog završetka, sretni što smo upoznali ove vedre i gostoprimljive muslimane.

Epilog

Do mog odlaska u Bugarsku bijesno sam reagirao na jugonostalgičarske žalopojke kako nam je za vrijeme Tita bilo lijepo. Upoznavši se s teškim uslovima života Pomaka za vrijeme komunizma promijenio sam mišljenje, u kontekstu odnosa prema muslimanima, jugoslovenski muslimani su fakat najbolje prošli od svih muslimana koji su živjeli pod komunističkom čizmom.
Nekoliko stotina kilometara istočno od Bosne živi narod koji nam je tako blizak – i zbog vjere i zbog jezika i zbog historije i zbog osmanske zaostavštine i zbog iskustva komunizma – a o kojem faktički ne znamo ništa. Neki dan se zatekoh u društvu trojice muslimana, fakultetski obrazovanih ljudi i spomenuh im Pomake za koje nikad ranije nisu čuli ni da postoje.

Zbog toga ovaj putopis, da među nama podigne svijest o tim muslimanima koji su se našoj posjeti istinski obradovali i s kojima dijelimo toliko zajedničkog. Na rastanku sa svakim od njih u amanet su nam ostavljali da ih spomenemo kod Bošnjaka i molili su nas da ih se posjeti. U slučaju da to neko želi provesti u djelo, može me slobodno kontaktirati na moj mail: sejfuddin_at_yahoo.com

Autor: Sejfuddin Dizdarević
Izvor: Sejfuddinova hronika

Preporučujemo dokumentarni film Планинска република o o Pomacima u selima Kornitsa i Breznitsa

Bošnjaci u Hrvatskoj u vrijeme osmanske vlasti

Iako današnji Bošnjaci Hrvatske nemaju izravnu vezu s onima od prije četiri stoljeća, vjerujem da neće biti na odmet nekoliko napomena o tim našim pretečama ovdje, mada u hrvatskim krajevima gotovo da nije ostalo ništa od njihovih materijalnih tragova.

Bošnjaci u Hrvatskoj u vrijeme osmanske vlasti

Osmansko osvajanje Slavonije, koja je bila u sastavu Ugarske, odvijalo se u prvoj polovici 16. stoljeća kada se zbivalo istovremeno širenje osmanskih granica i na jugozapad u Liku i Dalmaciju. Osvajanje Slavonije imalo je između ostalog strateški značaj u osiguravanju plodnoga i bogatoga zaleđa za dalja napredovanja prema Habsburškoj monarhiji, odnosno prema samom središtu te monarhije – Beču. Cilj tih osvajanja je bio slom Habsburške monarhije koja je predstavljala glavnog suparnika Osmanskom Carstvu u Evropi. Istovremeno je trebalo osigurati stabilniju granicu prema Mletačkoj Republici i stoga su vršena osvajanja na zapadnim i južnim granicama Bosne, koja se nalaze u granicama današnje Republike Hrvatske.

Područja u Slavoniji, koja su tada osvojena bila su prethodno opustjela zbog stalnih ratovanja na granicama, a to su područja od kojih je Osmansko Carstvo očekivalo ne samo da bude bogat rezervoar za ishranu vojske, nego je trebalo da se tu nalaze i razvijeni gradski centri sa razvijenim zanatstvom koji bi također zadovoljavali potrebne osmanske vojske, ali i civilnog društva. Razvijanje gradova potpomagano je i ubrzavano i osnivanjem vakufa koje je ustanovljavao sam sultan ili visoki dostojanstvenici. Primjer za to je osnivanje džamije koja je bila vakuf sultana Sulejmana u Drnišu, kao i Ferhat-pašine zadužbine u Zemuniku i Hrvacama.

U uvjetima kada zbog loše demografsake situacije na tlu Slavonije osmanska administracija nije mogla računati samo na lokalno stanovništvo, koje je bilo jako prorijeđeno, a u nekim mjestima ga gotovo nije ni bilo, ona je što milom a što silom pokrenula – kako vlaško seosko stanovništvo kojim je trebalo zaposjesti poljoprivredne krajeve i obraditi zemlju i gajiti stoku – tako još više gradsko zanatlijsko stanovništvo iz Bosne da se naseljava u tim opustjelim krajevima.

Posebno je ovaj proces naseljavanja bio izražen u kasabama i gradovima koji su svojim važnijim zanatlijskim proizvodima morali opsluživati osmansku vojsku još od prvih dana zaposjedanja tih krajeva. Za ovo nalazimo više potvrda. Tako Benedikt Kuripešič u svom putopisu pisanom njemačkim jezikom iz 1530. godine javlja da se u Bosni vršio pritisak na posjednike timara da se nastanjuju u Ugarskoj i Slavoniji. To također potvrđuju i opširni popisi (defteri) Srijema i Požege, sastavljeni u 16. stoljeću u kojima nalazimo u gradovima Osijeku i Požegi već islamizirano stanovništvo, i to prvu generaciju čiji su očevi kršćani, nego su u tim gradovima nastanjeni muslimanima čiji su i očevi također već bili muslimani, tj. oni su odnekuda došli kao muslimani.

Prema prvom osmanskom popisu iz 1540. požeški sandžak je imao samo tri kadiluka: Požegu, Brod i Gorjan, a u defteru iz 1579. godine požeški sandžak je imao šest kadiluka: Požega, Brod, Gorjan, Orahovica, Virovitica i Osijek. Sama Požega je bila kasaba sa 406 muslimanskih i 53 kršćanska domaćinstva. U osiječkom kadiluku je isto tako bio velik broj muslimanskog stanovništva u kasabama Osijek, Erdut i Dalj, kao i u kadiluku Orahovica. Procenat domaćih žitelja na selu koji su u prvoj generaciji prihvatili islam bio je vrlo mali, otprilike kao u Srbiji, Bugarskoj i drugim krajevima Balkana osim Bosne i Albanije, ali zato imamo potvrdu da su se neki, od onih koji su bili prešli na islam u samoj Slavoniji i Lici, kasnije ponovo vratili u staru vjeru. Dakle, autentičnog hrvatskog stanovništvaje uistinu vrlo malo prešlo na islam i zadržalo tu vjeru.

O ovome naseljavanju bošnjačkog pučanstva u Slavoniju ne svjedoče samo navedeni srijemski i požeški defteri. O tome također na svoj način govore i popisi bosanskog stanovništva u Bosni. Nakon sredine 16. stoljeća i definitivnog pokoravanja Slavonije i Srijema od strane osmanskih vlasti u gradovima sjeveroistočne Bosne drastično se smanjuje broj kvalificirane radne snage, tj. majstora raznih zanata.

O tome rječito govore defteri zvorničkog sandžaka iz sredine 16. stoljeća koje je detaljno proučavao dr. Adem Handžić. On je utvrdio da nestajanju gradskog stanovništva u sjeveroistočnoj Bosni nije uzrok puko popunjavanje posada tvrđava u Slavoniji i Ugarskoj, već u preseljenju radi stvaranja gradskog zanatlijskog jezgra u novoosvojenim krajevima. O tome ko su ti naseljenici rječito govori i Evlija Čelebi, ali i drugi putopisci, kroničari, ali i ostali narativni izvori, koji daju izvanrednu dopunu za ove prve izvore – deftere koji su uglavnom statističkoga karaktera. A ti izvori, predvođeni Evlijom Čelebijem, govore da su gradovi Slavonije, Srijema, Banata «obične bošnjačke varoši». Tako je 1680. godine na prostoru između Save, Drave i Dunava bilo gotovo polovica muslimanskog stanovništva, a većina su bili Bošnjaci muslimani.

U vezi s ovim treba reći da se u novoosvojenim krajevima nije koristio jezik osvajača – odnosno osmanski turski jezik. Slično kao i u Bosni i Hercegovini običan puk nije govorio turski. Jedan tanak sloj obrazovanih ljudi znao je arapski, turski ili perzijski jezik, i na tim se jezicima i pismeno izražavao. Ali o procentima onih koji su znali ove jezike ne vrijedi ni raspravljati jer su uistinu minorni. Upravo zbog mnogo većeg broja onih koji su znali samo arapsko pismo; ali ne i arapski, turski ili perzijski jezik; i nastala je adžamijska (alhamijado) književnost da bi njeni konzumenti bili Bošnjaci koji su željeli učiti pobožne pjesme – ilahije na vlastitom materinskom jeziku, ali i pisati i čitati i druge sadržaje kao što su ljekaruše, nasihati (savjetodavna štiva), ljubavne pjesme pa i rječnici. Sasvim smo sigurni da je ovih književnih plodova Bošnjaka u Slavoniji i Lici bilo u znatnoj mjeri, slično kao i u Bosni, ali i oni su uništeni u vrijeme kada su i Bošnjaci odavde prognani od strane Habsburške Monarhije.

O jeziku Bošnjaka u Slavoniji govori Matija Antun Reljković u 18. stoljeću o čemu je napisao vrlo informativnu raspravu dr. Ekrem Čaušević. Istina je da je Reljković o ovim Bošnjacima pisao kao o Turcima što nimalo ne čudi obzirom da su Bošnjaci od strane Srba i Hrvata radi vjere poistovjećivani s Turcima. Uostalom, Bošnjaci, kao ni ostali narodi nisu tada imali nacionalnu svijest da se tako izjašnjavaju; nacionalna svijest će se kod Bošnjaka početi razvijati tek u vrijeme banjalučkog boja 1737. godine, a još jače poslije bune Husein-kapetana Gradašćevića 1831. godine. Prema tome, to što Antun Matija Reljković Bošnjake bilježi kao Turke nije ništa neobično ni začuđujuće. Ali kad on piše o jeziku tih «Turaka», sasvim je jasno da se radi o bosanskom jeziku kojega su govorili Bošnjaci i u prekosavskim krajevima. Sve karakteristike toga jezika su karakteristike bosanskog jezika iz Bosne.

Upadima Mlečana sa uskocima dolazi do napuštanja muslimanskog stanovništva iz Dalmacije i Like. Kada je mletačka vojska 1648. zauzela Drniš odmah ga je porušila kako se muslimansko stanovništvo ne bi moglo u njega vratiti. Tada je iz Drniša i iz okolnih naselja odnesena sva vrijedna pokretna imovina. Čak je i sat sa sahatkule u Drnišu odnesen u Šibenik gdje se, kako piše Seid Traljić, i sada nalazi.

Kad je osmanska vojska ponovo zauzela Drniš stanovništvo se većim dijelom vratilo, jer je ovaj grad sa okolicom ponovo pripao bosanskom pašaluku. Život se opet privremeno normalizirao i dobar dio porušenih objekata se obnovio, tako da su ostaci džamije u tvrđavi i crkva svetoga Ante, preuređena od jedne džamije (vjerovatno carske), postojali još 1950. godine. Ponovno i definitivno protjerivanje muslimana iz Drniša i spaljivanje grada dogodilo se 1683. godine. 7. 12. 1683. morlački glavari izvješćuju generalnog providura da su zapalili Drniš, a uskoro potom zauzimaju Skradin i Obrovac.

Koncem 17. stoljeća, poslije poraza kojeg su pretrpile Osmanlije nakon neuspješne opsade Beča i nakon što su se morali povući na granicu koju su činile rijeke Sava i Dunav, zajedno sa osmanskom vojskom morali su se povući i svi muslimani bez obzira na etničko porijeklo, pa tako i Bošnjaci koji su svakako predstavljali daleko najbrojniju skupinu muslimanskog stanovništva. Isti proces se događao i u Lici i Dalmaciji, gdje se muslimansko stanovništvo iz Klisa, Knina, Drniša i drugih mjesta naseljavalo u Livno, Mostar i dalje u unutrašnjost Bosne i Hercegovine. Uzaludni su bili mazhari bošnjačkog stanovništva upućivani sultanu s molbom da ih zaštiti. Ti su mazhari naročito bili učestali između 1695. i 1697. U jednom od njih se ističe: «Mi smo potpuno iscrpljeni, pa bi, ako nam se ne pomogne, neprijatelj ovu sirotinju potpuno pregazio, bezbroj uglednih, poštenih i čestitih žena i djece podli nevjernik bi preobratio iz najbolje Muhamedove vjere u svoju iskrivljenu vjeru. Ako ne daj Bože bilo sa koje strane neprijatelj navali, sve žene bez zaštite i udovice, siročad i uopće narod i sirotinja će biti pregaženi od neprijatelja, a zato će na sudnjem danu odgovarati oni koji ne uslišaj u naše molbe i vapaje».

Istina, neznatan broj onih kojima nije bilo jednostavno napustiti imanja ostajao je u tim krajevima, ali se morao pokrstiti o čemu najbolje svjedoče prezimena onih koji su ostajali, a to su između ostalih: Alilovići, Mustapići, Alajbezi, Asanovići, Atlagići (koji su se u Bosni održali kao muslimani, a u Lici i Dalmaciji kao katolici i pravoslavci, ali ima i obrnutih slučajeva, među Bošnjacima koji su se vraćali u Bosnu iseljavajući se iz krajeva koji su bili izgubljeni za Osmanlije). Ovi, nanovo useljeni Bošnjaci su kao uspomenu na svoje porijeklo, jer su se već generacijama rađali u tim krajevima, sada nazivani Požegijama, Budimlijama, Peštama, Kanjižama, Drnišlijama, Hadžiegrićima i dr. Računa se da je u vrijeme seobe iz Slavonije, Dalmacije i Like u Bosnu iselilo između 120 i 130 hiljada muslimana. Treba pri tome imati na umu da u to vrijeme cijela Bosna i Hercegovina nije imala ni 400.000 stanovnika.

Da su oni koji su se iselili nazad u Bosnu to zaista morali uraditi ako su htjeli sačuvati vjeru ne misleći pri tome na imetak, govori najrječitije poruka austrijskoga cara Karla VI koji je pred Banjalučku bitku 1737. poručio: ili da se predaju i zatim pokrste; ili da napuste Bosnu u kojoj neće biti mjesta za muslimane kada tu dođe austrijska vlast. Koliko razlike u politici osmanskog osvajača koji se strogo pridržavao kur’anskog propisa da nema prisile u vjeri «La ikraha fi ‘d-din» i ove poruke austrijskog cara koji se doslovce pridržavao stare latinske maksime «cuius regio illius religio» (čija je zemlja, onoga je i vjera).

Ne treba tu praviti poređenja između austrijske politike s početka 18. stoljeća i s kraja 19. stoljeća, kada su Austrijanci u jednoj sasvim drugačijoj konstelaciji snaga u Evropi zagospodarili Bosnom. Pa i tada, kada je Bosnom zagospodarila jedna civilizirana Austrougarska, veliki postotak bošnjačkog stanovništva se iselio u Tursku i na taj način stvorio ogromnu prazninu iza sebe koju su drugi popunjavali.

Autor: Fehim Nametak
Izvor: Behar #71-72, Islam na Balkanu

Rasim Ćelahmetović: Samo da se Bošnjaci izmire međusobno i dozovu pameti

Gospodine Ćelahmetović, recite nam za čitaoce časopisa Avlija i portala Avlija.me, nešto više o sebi, kako ste i kada ste počeli da pišete pjesme? Sjećate li se gdje ste objavili prve stihove?

Rođen sam 15. avgusta 1945. godine u Priboju. Za mojeg života Priboj je bio poletan industrijski grad. Grad otvorenih kapija, uzor za Polimlje, za cijeli Sandžak. Slično ljudskim sudbinama i Priboj je imao svoje zvjezdane uzlete i sunovrate.

Babo mi se zvao Hasan, a majka Hafiza. Alija Bejtić u knjizi „Priboj pod Osmanlijskom vlašću“ svjedoči da je porodica Ćelahmetović, sa dvadesetak ostalih, činila jezgro pribojskih žitelja u onom vremenu.

Moji roditelji su, u tek minulom Drugom svjetskom ratu, izgubili bračne drugove. Babu je ostalo na grbači petero, a majci dvoje djece. Ja sam bio prvo dijete iz njihovog novog braka. Na okupu, u zajedničkoj kući, skladno je odrastalo nas devetoro braće i četiri sestre, naše mezimice.

Do 1953. godine živjeli smo u starom dijelu grada Priboja. Izgradnjom fabrike automobila (FAP-a) selimo se na lijevu obalu Lima, gdje su nam bila imanja i gdje je nikla Kolonija – Novo Naselje, novi dio Priboja.

Imali smo prelijepe voćnjake, plodne luke, okućnice na dohvat ruke. Ipak, veće bogatstvo, od toga činila je roditeljska dobrota, njihova bezgranična pažnja i ljubav prema nama – poslušnom i hairli evladu.

U amanet su nam ostavili: stečenu mudrost, bogobojaznost, ugled, čisto čelo i dva prsta poštenog obraza.

Roditelji su mi bili obdareni umnom bjesedom punom istočne mistike, bajkovitih motiva i preko potrebnih poruka. To sam slušao svakodnevno, cijelog života, bez daha, sa slašću sličnoj žeđi kosca kada na ljetnoj žezi ispija talkin, lednik – vodu.

U odajama našeg doma počesto bi se začule gusle ili sedefli tamburice. Uz gusle su se pjevale pjesme krajišnice a žice tamburice bi jecale sa nesretnim odivama, sa nevjestama i bekrijama, u pjesmama posebnog kova, zvanim sevdalinke.

Uz sve ovo čitao sam pomamno.

Ne vjerujem da u gradskoj biblioteci postoji knjiga čije stranice nisam pomilovao, kroz njih upoznavao zemlje i narode, kulturu i običaje, čudne ljudske sudbine, ratne strahote, ljepotu krajolika, svevremene pitalice i odgonetke i sve ostalo što literatura sadrži, čemu stremi ali u dobroj mjeri i ostvaruje.

Jek je morao imati odjek. I kao voda iz naše dobre česme – potekle su prve pjesme. Za podsticaj, za istrajavanje u radionici stiha, desile su se prve nagrade „Vesti“ iz Užica. Prve pjesme su mi objavile „Vjesti“, „Polimlje“, „Male novine“ i „Dečje novine“. Od tada je proteklo nemalo šest decenija. Još uvijek bukne poetski plam, poželi očevidac da ispriča: sve kako je bilo.

Objavili ste knjige: „Prerane pjesme“, „Preprane vatre“, „Zimzelene tuge“, „Kazivanja o crnim gujama“, „Pisma sinu Samiru“, „Nepomenice“ i „Za vodom bi krenule obale“. Jesmo li neku knjigu izostavili sa spiska i recite nam ponešto o Vašim knjigama i njihovim naslovima.

Prvi naslov ne postoji. On je greška nepogrešivih strojeva. Dakle, prva moja zbirka bila je “Preprane vatre”. Mnogi su mislili da je i to greška, pa su joj po svojem nahođenju, davali naziv “Paprene vatre”. Pojačavali joj dejstvo. U mojem slučaju, “Preprane vatre” su dunjalučko-sandžačke vatre, sedamdeset i sedam puta blaže od džehenemskih, vatre odviknute od svakog zla. Tuge su zimzelene jer se podmlađuju, ne jenjavaju, traju svakog božijeg trena. “Kazivanja o crnim gujama”, naravno, ne kazuju o toj dunjalučkoj pojavi, već mistikom i simbolikom ukazuju: koliko se peksin insan, ponekad, jednači sa otrovnicama. Nepomenica, duga, povlakulja, šarka i sl. su tepanje zmiji ili guji, u gluho doba u odajama doma, da ne donese belaj, hastaluk, zlo i razdor u porodici.

Doživio sam ponovljena izdanja poetskih zbirki “Pisma sinu Samiru” i “Kazivanja o crnim gujama”. Isto tako, dočekao sam sa neizmjernom radošću izbor iz poetskog stvaralaštva koji je priredio Petar V. Arbutina sa prelijepim naslovom ”Za vodom bi krenule obale”, kao i izbor iz mog cjelokupnog stvaralaštva naslovljen “Alkatmeri u bašči sudbine”, koji izbor je sačinio Faruk Dizdarević.

Ne pišem ishitreno. Primjerice, “Zimzelene tuge” su ispisivane, kovane, punih šesnaest godina. Trudio sam se da u zbirci budu pjesme motivski srodne, sa istom simbolikom i filozofijom, da čine jednu zaokruženu cjelinu.

Najbolju potvrdu tog mog nastojanja u uobličavanju zbirke izrekao je prof. dr Izet Muratspahić koji je za rukopis “Zimzelene tuge” rekao: “To je knjiga koju smo, na ovim prostorima, čekali punih trista godina.”

Zastupljeni ste u više od 30 zajedničkih zbirki, antologija i zbornika poezije. Jeste li imali uzora među pjesnicima sa prostora bivše SFRJ i čije pjesme volite da čitate i danas? Da li i šta pripremate novo za ljubitelje Vaše poezije?

Bošnjaci u Srbiji su, bezrazložno, poput bijesnog cunamija, istisnuti iz čitanki, iz lektire, iz književnih časopisa, sa poetskih manifestacija. Nije da nisu kovali i srmili poetsku žicu kako treba, što je srž dobre literature i kriterija za odabir u nastavna učila, već se politika “izbirikala” da sudi o svemu, pa i o poslovima znanja i struke. Pomaci u tom pogledu su planetarno značajni za suživot, demokratske procese, za čovječnije postupke.

Eto, ja sam imao sreće da poneko učini “ustupak” i uvrsti moju poeziju i prozu u brojne antologije, zbirke, tematske knjige i zajedničke zbirke.

Sa razlogom se pitam: koliko bi tih antologija bilo više da je bio čovječniji odnos prema bošnjačkoj literaturi. Od svih tih antologija meni su bile draže pohvale od običnih ljudi, dobrih Sandžaklija, vrlih Bošnjaka, kada bi mi prilazili poslije književnih večeri, tapkali me po ramenu, mazili po obrazu i mehko, poput njihove duše, zborili: ”Aferim efendija, Allah dž. š. te poživio!”

Moj književni portret, cjelovito i sa dosta pažnje, bio je podaren razdoznalosti brojnih ljubitelja pisane riječi u: Beogradu, Istanbulu, Beču, Sarajevu, Podgorici, Sisku, Novom Pazaru, Priboju, Pljevljima, Goraždu, Prijepolju, Plavu, Sjenici, Tutinu i B. Polju.

Zahvalan sam akademicima, doktorima književnosti, vrsnim književnim kritičarima i braći po peru, koji su ispisali brojne eseje, književne kritike i veoma objektivne osvrte o mojem stvaralaštvu.

Nije mi niko bio uzor u stvaralaštvu ja sam samostalno, preko trnja baš u nevakat, krčio svoju poetsku stazu.

Rekao sam da sam pročitao, možda sve knjige u gradskoj biblioteci u Priboju. Svaka je imala svoju aromu, pa i onda kada nije bila po mojem ukusu. “Kameni spavač” Mehmedalije-Maka Dizdara je moja literaturna hamajlija. “Starac i more” – Ernesta Hemingveja, “Na zapadu ništa novo”- Remarka, Andrićeve “Znakove pored puta” i “Derviš i smrt”- Meše Selimovića.

Da, pišem i ako mi Allah podari zdravlja i nadahnuća da izdržim u plemenitoj nakani u pripremi je i nova knjiga stihova o majkama, sestrama, odivama i ljepoticama Sandžaka koja nosi poetski naslov “Doba žene”. Odavno pišem i roman, čija je radnja u Priboju i Edrenima, pred kraj turske vladavine, na ovom prostoru, pod radnim naslovom “Dževahir kutija”.

Sa Vašim stihovima sam se prvi put susreo u Preporodu, listu Islamske zajednice koji izlazi u Sarajevu. Vjerovatno je to bilo 1990. ili 1991. godine, cijela strana je bila posvećena Vama, a sve pjesme su bile o Sandžaku i Sandžaklijama. Važite za pisca koji najbolje poznaje dušu Sandžaka i Sandžaklija. Šta je za Vas Sandžak? Ko su Sandžaklije?

Moji roditelji su bili pretplaćeni na “Preporod”. Uz taj časopis, iz Islamske zajednice, iz Sarajeva, obavezno se uzimao “Takvim”, za svaku godinu, šarena ramazanska “Vaktija”, “Jasin”, “Mevlud” i druga izdanja. Svaki broj “Preporoda” dočekivan je sa radošću i vidnim nestrpljenjem.

U više navrata, u tom, meni najdražem časopisu objavljivao sam po koju svoju novu pjesmu, esej ili informaciju o vjerskom životu u Sandžaku. Obzirom ko čita “Preporod”, koliko je razuđena njegova prodajna mreža, svakom stvaraocu je čast sarađivati sa “Preporodom” i na njegovim stranicama ostavljati biljege svojeg dunjalučkog bitisanja, kroz sjetne literarne zapise.

Sandžak nije puki geografski prostor. On nema granica koje idu rijekama, ponos planinama i župskim rubovima. Njegove granice nisu na zemlji. One ljudskim srcem prolaze. Ta istorija se neda potrjeti. Te uspomene nedaju se zaboraviti, ne mogu izbljeđeti. Uzalud se nižu države po toj teritoriji, linija srca, linija duše sve spaja u jednu cjelinu. To je dobrovoljni pristanak da na jednom prostoru traje ista sudbina različitih ljudi po vjeri, po običajima i tradiciji. To je suštinska provjera ljudskosti, iskrenih komšijskih odnosa – gdje je komšija bliži nego daljni brat. To je posljednja oaza, zadnja mrvica principa na kojima je počivala zajednica naroda – bivša Jugoslavija. Bez toga nema hoda ka Evropi. Iste principe i civilizacijske tekovine Evropa kao da je od Sandžaka prepisala.

Sandžaklije – Bošnjaci su osobeni ljudski soj. Oni su saburli, radni i pošteni. Nikad ne odrastu. Imaju dječiju dušu i tri srca. Nijedno ne miruje. Jedno kuca za vjernu družbenicu, drugo za evlad, a treće bije za rodne dolove, za njihov Sandžak i Srbiju, odnosno za Crnu Goru.

Ima u Sandžaku i konjokradica, lopuža, zavidnika, lažova, onih što im oko hlepti ka tuđoj međi, tuđoj kesi, ka rahat životu bez kapi znoja i bez trunke muke. Hvala Bogu ti su u manjini. Većina je merhametli, od nama i svijetla obraza. Dirni Sandžaklijama u čast, u čas postaju ljute guje, neustrašive gazije. Kakav prostor i klima takvi i ljudi.

Pričao jedan čovjek kako se sa ženom i bebom vraćali u jedno sandžačko selo svojoj kući. On jahao na konju a žena išla za njim pješke sa bebom u naručju. Hodili tako dugo, predugo. Kad su bili nedaleko od sela njemu došao insaf te uzeo ono dijete u krilo i nastavili, on sa bebom na konja a žena pjehe za njima. Taman na raskrsnici ka selu sretnu se sa grupom seljana koji su se na konjima vraćali iz čaršije. Pričao taj čovjek da mu nikada u životu nije bilo teže nego tada jer su ga vidjeli seljani da nosi dijete. Govorio je da bi u tom trenu najradije bebu bacio na kaldrmisani put…

Takvih anegdota o naravi Sandžaklija je bezbroj. Neke su izmišljene, neke imaju utemeljenje u stvarnom životu. Puno toga je načičkano u mojim pričama i pjesmama. Naprimer, u pjesmi “Kako vole Sandžaklije” nekad se za voljenu osobu, muža ili suprugu zborilo samo: “On’’ ili ‘‘Ona.” Što bi muž trebao reći ženi, tepao je konju. Ona srdžbu nije smjela iskazati ni mužu, ni svekru, ni svekrvi. To je iz sebe “izgonila” lupajući mašicama po šporetu i grdeći dim, što se ne vidi, ali joj čađa kuću.

Ni mene babo nikad nije uzeo u krilo, nije me pomazio po kosi niti poljubio. Nije htio da budem svilen, nepripremljen na surov život. Takvi su bili običaji i životna filozofija.

Početkom krvavog raspada zajedničke države SFRJ Vaš sin je napustio Sandžak. Knjiga ‘‘Pisma sinu Samiru” govori o tuzi zbog rastanka sa sinom. To baš nije uobičajeno za Sandžaklije jer obično su majke te koje više pate od očeva zbog rastanka sa djecom. Nijeste napisali pjesmu: ‘’Kako pate majke u Sandžaku’’. Možda zbog toga što sve majke na svijetu na isti način pate ili?

Tugu za jedincom sinom – Samirom ne bih krčmio ni dijelio sa drugim za svo blago svijeta. Mnogi moji prijatelji su rekli: što se ne zapiše – nije se desilo. Tvoj Samir je simbol stradanja svih Bošnjaka, svih nevoljnika pod nebeskom kapom, koji su morali prekoračiti kućni prag – najveću dunjalučku planinu, da bi spasili goli život i okusili čemeriku muhadžerske džade.

Moralo se, naprosto, zabilježiti, krvlju i mastilom: Sve kako je bilo. U mojim suzama su bile suze svih sandžaklijskih majki, suze svih roditelja u svijetu čija su djeca imala zlosrećnu sudbinu kao i moj Samir. Sve se slilo u jedan jecaj, u jednu molitvu: Da dobrota nadvlada zlo, da nas više ista vatra ne peče hiljadu i prvi put.

Brojne Sandžaklija su devedesetih godina 20. stoljeća zbog rata i siromaštva otišle u bijeli svijet. Mišljenja smo da bi danas u odnosu na taj period još veći broj mladih Sandžaklija otišlo u zemlje EU samo da imaju mogućnost da tamo borave i rade. Šta treba uraditi da Sandžaklije ne odlaze u daleki svijet?

To je pitanje za novu vladu, za sve bošnjačke partije koje tvrde da su legitimni zastupnici Bošnjaka i njihovih sudbina. Naravno, bez istinskog priznanja naše države svih učinjenih zlodela na ovom prostoru, izvinjenja, adekvatne kazne i nadoknade, ali i promjene odnosa kojim se Sandžak svjesno, čitave decenije, zapostavljao i doveo u trenutno stanje, nema ni govora da se zaustavi odliv sandžačke mladosti, bilo Srba, bilo Bošnjaka, bilo Crnogoraca ka većim centrima i razvijenim zemljama.

Znate li broj knjiga u Vašoj kućnoj biblioteci? Kada bi u svojoj kući morali na rafu da ostavite pored Vaših knjiga još samo deset knjiga drugih autora koje bi to knjige bile? A ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu koja bi to bila knjiga?

Ima ih blizu hiljadu. Na rafu bi se bez imalo šuhbe našle sljedeće knjige: “Derviš i smrt” – Meše Selimovića, “Kameni spavač” – Mehmedalije Maka Dizdara, “Planeta Sarajevo” – Abdulaha Sidrana, bilo koji od putopisa – Zuka Džumhura, “Bihorci” – Ćamila Sijarića, “Rod i dom” Safeta Sijarića, “Sinje more” – Ismeta Rebronje, “Tuđe gnijezdo” – Huseina Bašića, “Nesanice” – Zaima Azemovića i “Vilino kolo” – Bisere Suljić Boškailo.

Ta jedna jedina knjiga bi bila, kao što sam ranije rekao, moja literarna hamajlija: “Kameni spavač” – Mehmedalije Maka Dizdara.

Neko je rekao da Lim ne uvire u Drinu već u savremenu poeziju. Mogli biste rahat sastaviti antologiju pjesama koje su opjevale rijeku Lim. Brojnim pjesnicima je bila inspiracija. Šta je to magično u Limu, rijeci koja povezuje ljude i sandžačke krajeve?

To je rijeka naše mladosti. Ona je mehlemna i sveta voda. Drina je najviše opjevana rijeka u epskoj poeziji, a Lim u lirici. Takva antologija sastavljena je odavno i nosi ime: “Limopis”. U mojim pjesmama, Lim je Sandžački sin. Ukratko: Lim je čarobna potka, na razboju prolaznog života, u koju se utkivaju poetske niti za neizbrisive uspomene, za vječno trajanje.

Književni kritičar, Vaš sugrađanin i vjerovatno Vaš kućni prijatelj, Faruk Dizdarević u Vašoj poeziji izdvaja šest uporišnih tačaka i sadržinsko-tematskih sklopova. To su simboli: Smrti, Vode, Vatre, Sandžaka, Zmije i Lima.

U veoma opsežnom eseju “Dublje od ogledala”, uz izbor iz mog cjelokupnog stvaralaštva, čiji izbor je takođe sačinio gospodin Faruk Dizdarević, a nosi dosta poetičan naziv “Alkatmeri u bašči sudbine”, on je izdvojio tih šest uporišnih tačaka, sadržinsko – tematskih sklopova.

Pošto se taj esej objavljuje uz ovaj intervju, čitaoci će podrobnije biti upoznati o tome, pa nema razloga da i ja to ponavljam i opširnije komentarišem.

U izboru iz Vaše poezije koji je priredio F. Dizdarević naslovom ‘’Alkatmeri u bašči sudbine’’ nove pjesme su naslovljene sa: Sahat kula, Čardak, Demirlija, Baklava, Đulsija, Stećak, Sahan, Fildžan, Sehara, Đerđef, Šamija, Đerdan, Čevra, Duhanska kutija, Šargija… Te riječi iz majkinog i babovog jezika se sve ređe čuju…

Na promociji te knjige u Novom Pazaru, gospodin Hadžem Hajdarević, iz Sarajeva, jedan od stožera u kulturi Bosne i Hercegovine, za jezik, za riječi, koje srme moje stvaralaštvo je pored ostalog izrekao: “Pjesnici su vrtlari svome maternjem jeziku. Jezik je nešto što je najsvetije, što je najličnije, najprirodnije, najprirođenije samom čovjeku. Prostori jezika su prostori čovjekove slobode. “Alkatmeri u bašči sudbine”, izbor iz stvaralaštva Rasima Ćelahmetovića, su neka vrsta himne jeziku, oporuke jeziku. Vjera u očuvanje jezika garancija je i za očuvanje identiteta.”

Riječi koje navodite i mnoge druge u mojim pričama i pjesmama su živo zlato našeg iskustva, identiteta, srčka bosanskog jezika. Malo su bile skrajnute, imenovane kao tuđice, nepodesne za književnost. To su smišljene podvale, nečasna posla. Bez tih riječi ostali bi bez iskustva, amaneta predaka, prošlosti. Ko nema prošlosti nema ni budućnosti. Sve će doći na svoje mjesto, voda će teći kuda je i tekla, samo da se Bošnjaci izmire međusobno, dozovu pameti.

Koristite li internet? Na brojnim elektronskim tabloidima laž i govor mržnje se šire kao zarazna bolest. Mislimo da su nacionalizam i negativna etnička distanca između srpskog, hrvatskog, bošnjačkog, albanskog i crnogorskog naroda veći nego što su bili u ratu i prvim poratnim godinama. Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu?

Ne koristim, na moju veliku sreću. Ja volim kad se pjesma ispisuje na klasičan način, kada bjelina nestaje a ostaje kićena jazija u stih pretočena.

Sve prolazi i sve će proći, pa i te klevete, ta laž, taj govor mržnje. Mladež traži oduška u sivilu života, “izgoni svoje.” To je moda, to je zarazna bolest, kako rekoste, odraz vremena koji nam je sudbina propisala. Uvijek poslije kiše grane i sunce. Vjerujem i u mogućnost trajnog mira na Balkanu i u čitavom dunjaluku. Kad pjesnik ne bi znao da sanja, da mašta o mogućoj, ali nikad dočekanoj sreći, neka odmah baci kalem, ostavi se ćorava spisateljskog mijenjanja svijeta ubogom, krhkom i nemoćnom riječju.

U sandžačkoj regiji se javljaju nova književna imena. Da li biste pohvalili nekog od mladih sandžačkih pisaca koji već obećavaju da će nastaviti koračati književnim putovima kojim su hodili Ćamil Sijarić, Ismet Rebronja, Husein Bašić… i stazama kojim idete Vi, zajedno sa brojnim drugim sandžačkim književnicima?

Perjanica te nove plejade je Enes Halilović, pa Faiz Softić, Nadija Rebronja, Safet Hadrović-Vrbički, Kemal Musić, Refik Ličina, Jasmina Ahmetagić, Katal Hodo, Asmir Kujović, Enes Dazdarević, Samir Hanuša, Ismet Čivgin, Ilhan Pačariz, Elvir Aganović i sijaset drugih mlađih poeta.

Zbog svođenja na deset književnih dijela i njihovih autora na raf besmrtnosti, grijeh bi bio a nepomenuti briljantno književno blago: Muhameda Abdagića, Fatime Muminović, Sinana Gudževića, Murata Baltića, Šabana Šarenkapića, Zuvdije Hodžića, Redžepa Nurovića, Ibrahima Hadžića, Ruždije Krupe, Faruka Dizdarevića, Hamdije Kalača, Muvedete Kreho, Ismeta Marekovića, Alije Džogovića, Fehima Kajevića, Mevlide Melajac i Saladina Dina Burdževića. Možda sam nekog preskočio, neka mi halali, nije lahko u trenu, sjetiti se baš svih izvrsnih poeta što svojim pjesmama srme dosuđeno im vrijeme, u voljenom Sandžaku.

Iz Bosne i Hercegovine bi posebno istakao književnu riznicu: Hadžema Hajdarevića, Amira Brke, Huseina Haskovića, Mustafe Smajlovića i Almira Zalihića.

Jedan ste od utemeljivača manifestacije ‘’Limske večeri poezije’’. Šta mislite o ideji Bošnjačkog društva kulture Avlija, o pokretanju manifestacije ,,Sandžačko kulturno ljeto” koja bi se u isto vrijeme organizovala u svim sandžačkim mjestima u organizaciji raznih kulturnih udruženja?

Ideja je odlična. Ali zbog nesloge među Bošnjacima, za sada je to neizvodljivo. Svaka partija, duplirane vjerske i kulturne institucije se utiru, jedna drugu srozavaju, ne daju bilo kakve značajne pomake u bilo čemu, a posebno pomake u kulturi.

U desetom broju časopisa Avlija, uz Vaše riječi srmom optočene objavićemo i Vaš portret, rad arheologa Vasa Derikonjića, zatim Vašu biografiju, izbor iz poezije, priču… Jeste li imali avliju u Priboju? Šta za Vas znači avlija? Na šta vas asocira ova imenica?

Avlija asocira na nešto prelijepo, na dženetski kutak spušten uz rahmet i milost Allaha, dž.š., na dunjaluk da nam posni život učini, koliko-toliko, podnošljivijim i da nalikuje na bajku o mogućoj, ali još nedočekanoj sreći.

Pamtim našu staru kuću, avliju i avlijsku česmu. Iako ih odavno nema, čini mi se, vidim ih i sada. Ne znam je li naša kuća bila zašla u avlijsko cvijeće, ili je kuću do koljena đulistan obgrlio. Ali čitavo djetinjstvo, dočekivali su me: zumbuli, bejturani, zambaci, sabahčići, kadife, ružice… Od mirisa avlijskog cvijeća jedino je ljepše mirisala dobrota i duša moje majke. A od avlijskog đulistana samo su bile ljepše moje sestre.

Nažalost nisam imao prilike imati književni časopis Avlija u rukama. Čuo sam za njega i pohvale koje ga prate. Aferim. Istrajavajte do posljednjeg daha u nečemu što je naš svjetionik kroz tminu do svjetlije budućnosti.

Razgovarao: H. L.

Rasim Ćelahmetović, od oca Hasana i majke Hafize, rođen je 15. 08. 1945. godine u Priboju, u srbijanskom dijelu Sandžaka. Rasimovi roditelji nijesu cijenili bogatstvo u kućama, livadama i plodnim potkućnicama, već blago u hajirli evladu, u njihovoj slozi, međusobnoj ljubavi i harmoniji. Imali su devet sinova za ponos i zakletvu i četiri kćerke da im razgale dušu, ukrase odaje, uzvrate pažnju i ljubav kada budu sijedi i nejaki.

Rasim je u rodnom gradu završio osmogodišnju i srednju ekonomsku školu kao đak generacije. Dalje školovanje nije mogao nastaviti zbog porodičnih prilika.

Cijeli svoj radni vijek proveo je u Industriji ‘‘Polister’’ Priboj. Povjerene poslove obavljao je stručno, savjesno i veoma odgovorno. Pored ostalog, obavljao je dužnost šefa službe za informisanje, reklamu i propagandu a preko dvije decenije bio je rukovodilac kadrovske službe u pomenutom preduzeću. Za njegov nesumnjiv doprinos u radu i razvoju ‘‘Poliester’’-a dobitnik je značajnog društvenog priznanja – Ordena rada sa srebrnim vijencem. U JNA, u gardijskoj jedinici, dobio je Medalju za vojničke vrline. Više puta je na omladinskim radnim akcijama proglašavan udarnikom, čime se i danas ponosi.

Rasim živi u skladnom braku sa Samijom-Samkom, rođena Džidić, iz Sjeverina, sa kojom ima troje djece – dvije kćerke, Sanelu i Samiru i sina Samira. Oni su mu podarili četiri grumena zlata – četvoro unučadi.

Od prvih Rasimovih stihova poezije i ubrzo zatim i književnih nagrada, iz 1966. godine, proteklo je skoro pola vijeka. U tom vremenskom periodu objavljene su mu sljedeće knjige: PREPRANE VATRE (zbirka poezije), Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Pljevlja 1974; ZIMZELENE TUGE (zbirka poezije), Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima i Dom kulture ‘‘Pivo Karamatijević’’ Priboj, Pljevlja-Priboj 1992; KAZIVANJA O CRNIM GUJAMA (zbirka poezije), Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Pljevlja 1993. (prvo izdanje); drugo izdanje štampano 2000. godine, Dvorac za kulturu iz Pernika (Bugarska); PISMA SINU SAMIRU (zbirka poezije), DAMAD, Novi Pazar 1998. i drugo izdanje objavilo je 2000. godine u Sarajevu Udruženje Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka; autor je i knjige priča NEPOMENICE objavljene 1996. godine u izdanju Doma kulture ‘‘Pivo Karamatijević’’ i Zavičajnog muzeja iz Priboja; ZA VODOM BI KRENULE OBALE (izabrane pjesme), Narodni muzej Užice, Dom kulture ‘‘Pivo Karamatijević’’, Užice 2004. godine; ALKATMERI U BAŠTI SUDBINE (izbor iz književnog stvaralaštva), CBS, Novi Pazar 2007. godine.

Rasim Ćelahmetović je jedan od osnivača Kluba pisaca u Priboju i utemeljivača književne manifestacije ‘‘Limske večeri poezije’’.

Zastupljen je u antologijama, zajedničkim zbirkama, zbornicima poezije i tematskim knjigama. Bavi se književnom kritikom i esejistikom.

Pjesme su mu prevođene na: turski, poljski, bugarski, makedonski i albanski jezik.

Priređivač je antologije „Otisci začaranih ogledala“ – poezije Bošnjaka u Srbiji, koja je sastavni dio Antologije „Trajnik“ poezije pjesnika nacionalnih manjina i etničkih zajednica u Srbiji koja je na Sajmu knjiga u Beogradu bila izdavački poduhvat Srbije za 2009. Pored ove antologije obznanio je jedan fenomen u pjesničkom Priboju, kada je aktivno pisalo i poetski se ispoljavalo preko 60 poetesa, kroz antologiju „Pjesnikinje Priboja“.

Rasim Ćelahmetović je dobitnik književnih nagrada ‘‘Blažo Šćepanović’’ (dva puta), Limskih večeri poezije, ‘‘Vukovi lastari’’, ‘‘Vijesti’’, ‘‘Susreti drugarstva’’ i dr. Dok je za dopisnos u razvoju kulture dobitnik najvećih priznanja Opštine Priboj, ‘‘Zlatne značke’’ Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije, kao i najvećeg priznanja u oblasti kulture Sandžaka „Dukat Isa-bega Ishakovića“, koji se dodjeljuje za kulturno stvaralaštvo i doprinos u očuvanju kulturne baštine Bošnjaka.

O književnom stvaralaštvu Rasima Ćelahmetovića govorili su istaknuti književni kritičari i književnici u Beču, Sarajevu, Novom Pazaru, Priboju, Prijepolju, Sjenici, Plavu…

Zastupljen je poezijom u čitanci „Bosanski jezik i književnost“ za prvi razred gimnazije i srednjih stručnih škola.

Član je Udruženja književnika Srbije i član Udruženja pisaca Sandžaka.

Živi u Priboju.

Izvor: Avlija.me

Cijeli film|NA DRINI KRVAVI VISEGRAD

Dokumentarac govori o stradanju Bošnjaka u Višegradu, ne samo u proteklom ratu, nego i stoljećima kroz historiju. Riječ je o hronološkoj priči o zločinima koji su izvršeni nad Bošnjacima Višegrada od Prvog srpskog ustanka, preko dva svjetska rata, sve do posljednje agresije na BiH od 1992. do 1995. godine.

Režiser filma Avdo Huseinović kazao je da je ovo šesti po redu njegov dokumentarni film.

“Jedna teška priča, priča o stoljetnom stradanju Bošnjaka Višegrada. To stradanje je svoju kulminaciju doživjelo 1992. godine, prvo sa brutalnom agresijom koju je Užički korpus izvršio baš na današnji dan”, pojasnio je on.

On je podsjetio i na riječi jednog uglednog britanskog novinara koji je kazao: “Ako ono što je Milan Lukić radio u Višegradu 1992. godine nije genocid, onda ja stvarno ne znam značenje te riječi”.

“Poruka ovoga filma jeste da ta nepravda nad Višegradom ne prestaje, da sve ono što se dešavalo stoljećima još uvijek negdje tavori kroz negiranje genocida. Sadašnji građani Višegrada poriču jezivu prošlost tog grada”, poručio je Huseinović.

Kako je kazao, lokacije na kojima su izvršeni zločini vide se skoro sa svakog prozora te su svi građani svjedoci tih zločina.

Odgovarajući na pitanje o tome da li ima simbolike u današnjem datumu, Huseinović je kazao „da nije slučajno da se film predstavlja baš 14. aprila, jer je to dan kada je Užički korpusa JNA u potpunosti okupirao Višegrad”.

„Smatram da bi se 14. aprila trebao da obilježava kao Dan genocida nad Republikom BiH, jer je ona najočitija na primjeru Višegrada. Filove snimam i radim sa ciljem da se ne ponovi”, pojasnio je Huseinović.

Tada je BiH bila već nezavisna zemlja, a nakon okupacije došli su jezivi zločini u kojima su ubijene hiljade, a Drina ponovo postala najvećom grobnicom Bošnjaka”, tvrdi Huseinović.

Ovaj dugometražni dokumentarni film o stradanju višegradskih Bošnjaka kroz historiju, objašnjava Huseinović, prvi je te vrste. Riječ o hronološkoj priči o golgotama zločina koje su Bošnjaci tog grada na Drini prolazili od Prvog srpskog ustanka, preko dva svjetska rata, sve do posljednje agresije na BiH od 1992. do 1995. godine.

U filmu učestvuje 35 aktera i najviše prostora je dato preživjelim žrtvama i njihovim porodicama kao svjedocima, ali u filmu govore i ugledni bh. eksperti i akademici poput Abdulaha Sidrana, Muhameda Filipovića i Amora Mašovića.

Autor filma Huseinović, koji trenutno radi i na realizaciji još tri dokumentarna filma o Prijedoru, logorima smrti i o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima, izrazio je uvjerenje da će film proći veoma zapaženo jer se u njemu obrađuje niz tema koje su veoma interesantne za cijeli prostor bivše SFR Jugoslavije.

SVJETIONICI BOŠNJAČKOG PONOSA

Bošnjački uspjesi u iseljeništvu treba da nadahnu Bošnjake u domovini, kako bi se otrgnuli iz mlitavosti i mutavosti, koju nam dejtonski režim nameće kao mjeru opstanka, odnosno, nestanka. Bošnjačka mjera ogleda se u Islamskom centru Rijeka, jer ovo zdanje svjedoči o poduzetnosti i okretnosti bošnjačkog duha, koji u ambijentu slobode postiže najveće rezultate.

Ispred Islamskog kulturnog centra u Rijeci

Svaki narod ima izvore svoga napajanja. Nećemo detektovati druge, jer u drugih ima genocidnih tema bez dilema (npr. Njegoš/Andrić i Srbi), ali se hoćemo zapitati – odakle to Bošnjaci crpe snagu svoga opstanka? Doduše, možda Bošnjaci nestaju, a ne opstaju, pa bi se onda trebalo zapitati i – odakle Bošnjaci crpe snagu svoga nestanka? Mnogo je složenih faktora koji preko 130 godina pletu mrežu bošnjačkog nestanka, i nema površnog odgovora na ovaj kontinuitet genocida. Bošnjaci su jedini evropski narod koji se osipa u posljednjih 130 godina, i jedini evropski narod koji je ovog časa izložen sistemskom progonu. Nastavak genocida u Republici Srpskoj, kroz osporavanje prava bošnjačkoj djeci na očuvanje svoga identiteta, ili, islamofobija u Sarajevu, sve su to oblici sistemskih nastojanja da Bošnjaka ne bude. Tim prije treba da nas zanimaju mogućnosti napajanja, snaženja i samoodržanja bošnjačkog identiteta. Kako ni jedan identitet na svijetu, od nogometnih do nacionalnih, nije statična forma, kako je svaki identitet podložan gradnji i razgradnji, tako je bjelodana činjenica da se o identitetima brine institucionalna briga. Nema identiteta samog od sebe! U Bošnjaka je ta briga svedena na minimum, pa i ispod same nule, time što su mnoge bošnjačke institucije, korupcijom i kompleksima, upregnute u zapregu bošnjačkog (samo)uništenja. Genocidni Popis iz 2013. na najbolji je način posvjedočio kako navodne bošnjačke adrese mogu biti sevep bošnjačke propasti. Turska im pošalje para, oni mlatnu pare, a Turska, ta srpska mati, vanbračnom djetetu raščisti prostor u Bosni. Zeleni smo mi za ove matematike. Svejedno, hoćemo potcrtati kako u Bošnjaka i ono što je nominalno bošnjačko može djelovati kao antibošnjačko, u znanju ili u neznanju, svejedno je. Zato su nam važna ostrva bošnjačkog ponosa i uzdizanja, kako bismo tu sumnju u sebe, taj defetizam, demantirali pozitivnim primjerima – da kod nas ne mora baš sve biti podložno prodaji, izdaji, mutavosti i izgubljenosti. Siguran sam da ima mnogo Bošnjaka koji čeznu da ugledaju znakove koji će ga uzdići i napojiti ponosom, čvrstinom i vjerom u sebe. Mogli bismo otvoriti raspravu o tome – šta sve može biti izvor bošnjačke energije. Od Ahdname sultana Mehmeda Fatiha, prvog evropskog dokumenta o ljudskim pravima, kojim se garantira sloboda kršćanima, do Rezolucija bošnjačkih prvaka iz 1941. godine, prvog antifašističkog dokumenta u Evropi, kojim predstavnici jednog okupiranog naroda od fašističkih vlasti traže prava za svoje komšije – Bošnjaci ispisuju vertikalu civilizacijske uzoritosti. Stotine su razloga zbog kojih Bošnjaci trebaju biti najponosniji narod u Evropi, ali su stotine dokaza da su Bošnjaci danas najponiženiji narod u Evropi. Ove razloge treba konfrontirati, ponosom razbijati poniženost, treba uspravljati kičmu, kročiti uzdignuta čela, upravo u ime afirmacije univerzalnih vrijednosti koje su ugrađene u bošnjačko historijsko iskustvo. Razumljivo je zašto su svi režimi nad Bošnjacima težili da prikriju bošnjačku civilizacijsku superiornost – jer bi to otkrilo razlike i nametnulo obaveze – ali, nije prihvatljivo što je bošnjačka inteligencija prihvatila epizodnu ulogu struktuiranju bošnjačkog života. To treba mijenjati, u svojoj avliji, za svoj račun, tako što će se konačno početi afirmirati sve one tačke identiteta u ime kojih Bošnjaci trebaju imati mnogo više odvažnosti i odlučnosti nego što imaju danas. Kad govorimo o podsticajnim „tačkama identiteta”, onda mislimo na mnoštvo znakova koji nas mogu energetski ojačati i učvrstiti u bošnjačkom ponosu. Ko ima mogućnost, i volju, mogao bi, recimo, posjetiti Islamski centar u Rijeci. Imao sam priliku, elhamdulilah, da posjetim ovu bošnjačku ljepotu u Rijeci. U kongresnoj sali Islamskog centra su Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Grad Rijeku i Medžlis Islamske zajednice Rijeka, sa udrugom mladih Bošnjaka, upriličili obilježavanje Dana nezavisnosti BiH, na kome smo se obratili saborski zastupnik Nedžad Hodžić i ja. Tada sam vidio, i osjetio, ovo što sad pripovijedam.

Munare kao nebeske česme

Kad staneš na plato Islamskog centra Rijeka osjetit ćeš se – baška. Na tom platou, ispred lukova te fantastične riječke džamije, sa pogledom koji puca iznad Rijeke, ima jedno energetsko polje koje ne može a da se ne osjeti. Nije za poređenja, ali jeste za pomena – znaju hadžije kakav je osjećaj kad prvi put ugledaš Kabu, i poslije, kad god ugledaš Kabu; nema fizičkog objašnjenja te Energije koja ti se salije dušom. Jedinstven je taj osjećaj, neusporediv. Pred riječkom džamijom, i unutar nje, ima nešto posebno. Ne možeš a da ne zapaziš tu mijenu u svome krvotoku, srce zdravije radi, pluća su otvorenija, u njima je više zraka, u očima su se izoštrile boje, dogodilo se nešto što se insanu rijetko događa. Takvi procesi, nadiranja nove energije, otvaraju se pri velikim događajima u životu, k’o kad ti se rodi dijete, kad je neki golem mubareć. Kako objasniti da u Rijeci, s kojom nemaš ništa, u kojoj si bio ili nisi bio, osjetiš tu hemiju koja te se debelo tiče. Iako znaš da nemaš nikakve veze sa Rijekom, i znaš da je ova riječka džamija samo jedna posebna i lijepa džamija, ipak, baš tu, tvoja bošnjačka duša, i tvoje bošnjačko tijelo, preuzimaju neke signale koji ne pripadaju svakodnevnici, već su – baška. Zar može arhitektura proizvesti takav efekat? Vjerovatno može, ima lijepih građevina, od kojih zastaje dah, što se ‘no kaže. Ali, taj osjećaj pred riječkom džamijom više je od arhitekture, više od građevine i više od ljudskih ruku. Zašto? Zato što iza te ljepote stoji ime bošnjačkog naroda!

Ako si ikoliko Bošnjak, ne možeš biti izvan tog osjećaja ponosa – da je tvoj narod uspio napraviti takvu ljepotu, i da ta ljepota svjedoči baš o tvom narodu, baš o tebi, jer ti dolaziš iz te ljepote i ti odlaziš u tu ljepotu, ti si dio te riječke džamije, kao Bošnjak, kao musliman. Taj osjećaj je filigranisan činjenicom da si prevalio put do Rijeke, a na tom putu nije bila tvoja zemlja, bila je to Hrvatska, sa svojim lijepim srednjeevropskim, kršćanskim predjelima; u daljini, preko Gorskog kotara, vide se sela, a selima predsjedavaju male, draguljaste crkve, nema tu političara, nema ovog i onog vremena, imaju crkve, nadvremene i nadmoćne u toj prolaznosti, kao što je Svevišnji iznad svih i iznad svega. Zato je susret sa džamijom direktniji, kao susret žednog sa vodom, a kako je rijeka džamija, vele, najljepša džamija na Balkanu, onda taj susret nosi posebne emotivne naboje. U nekoj umanjenoj varijanti, Bošnjak ovaj osjećaj ponese kad god putuje genocidnim pustinjama Republike Srpske, pa onda u Kozarcu ugleda munare kao kompase, svjetionike, kao nebeske česme. Razlika je u tome što je na prostoru genocidnog kantona Republika Srpska bilo stotine i stotine džamija koje su porušene u ime „Srebrenice nad Bošnjacima”, dok u ovim krajevima Republike Hrvatske nikad nije bilo džamija, pa kad izbehara džamija u Rijeci, onda je to podjednako i novi znak riječkog, i novi znak bošnjačkog identiteta. Pretežito kršćanski grad, kakav je Rijeka, koji ima takvu širinu, i snagu, da bošnjačkoj manjini obezbijedi velelijepni prostor za Islamski centar, takav grad se treba uvažavati kao paradigma evropske civiliziranosti. Nije šala useliti u svoj grad tako lijepu građevinu, koja arhitekturom, pozicijom, tom čudnovatom hemijom, zasjenjuje, ili nadopunjuje, mnoge druge, pa i one starosjedilačke. Riječka je džamija prevazišla džamijske i muslimanske okvire, i postala turistička atrakcija, kao što je to i Opera u Sidneju, recimo, ili nacionalni stadion u Parizu, gdje dolaze turisti da se fotografišu… Jer biti u Rijeci, a ne obići džamiju, isto je što biti u Rijeci, a ne vidjeti Rijeku, i ono riječko korzo sa nizom velelijepnih građevina. Islamski centar u Rijeci, zapravo je, nadmašio bošnjačke potencijale u ovom gradu, iako o njima svjedoči. Kako? Islamski centar je postao više riječki, nego bošnjački, na obostrano zadovoljstvo i blagodat.

Evo, uporedimo Rijeku, koja danas ima taj spomenik svoje multikulturalnosti, sa Ljubljanom, u kojoj su pravljene razne svinjarije kako bi se Bošnjacima osporilo pravo na izgradnju džamije, pa ćemo vidjeti koliko se Ljubljana uopće može smatrati metropolom, a koliko je suštinski tek balkanoidna palanka inficirana šovinizmom i primitivizmom. Nebo koje se udiše na platou riječke džamije saobrazno je sa širinom duhovnog ambijenta u Rijeci, u kojemu podizanje džamija ima dimenziju vrline i samopotvrđivanja snage. Jer, grad koji ima snagu da prihvati velelijepnu bogomolju svojih preko 5.000 sugrađana, a na prostoru Županije ukupno 12.000, takav grad zapravo potvrđuje stabilnost i postojanost svoga identiteta. Šta bi, onda, bila slabost? Pa upravo ovo što se događalo u Ljubljani, ovo što se događa u krajevima sa srpskom većinom, ono što se događa u Livnu, gdje se potpisivala sramna peticija protiv obnove porušene džamije. Sve su to deklaracije slabosti i seljakluka. Rijeka je sa izgradnjom Islamskog centra posvjedočila superiornost u odnosu na desničarske trendove u Evropi, a posebno u odnosu na balkanske pomame zatvaranja – čime je uspostavila jednu novu vrijednost u interkonfesionalnim relacijama. To možda iz Rijeke ne izgleda tako, jer je u Rijeci prirodno to što se dogodilo, ali, kad stvari posmatrate iz sarajevskog islamofobičnog ambijenta, gdje dejtonski mediji kritikuju obnovu porušenih džamija, onda morate sa divljenjem doživljavati jedan društveni prostor koji ne boluje takve bolesti. Daleko od toga da izgradnja Islamskog centra u Rijeci nije imala svoje protivnike, svoje teškoće, i da danas nema nekih problema (npr. izgradnja pristupačnijeg puta do Centra), ali, sve su to bile i ostale marginalije u odnosu na pravilo, a pravilo je da Rijeci godi, da Rijeku upotpunjuje, da Rijeku krasi jedna od najljepših sakralnih građevina u Evropi. A kad saznate da će se zasebne džamije graditi, odnosno proširivati u Umagu i u Puli, i to na ekskluzivnim lokacijama, onda shvatite da u toj Istri ima što u drugih nema. Baška je.

Građevine bošnjačkog jedinstva

Toliko o Rijeci i Riječanima. A sad o nama. Mogla je Rijeka biti koliko god hoćeš otvorena, i napredna, ali, da nije bilo Bošnjaka koji tu otvorenost mogu iščitati, i u njoj se naći, ne bi bilo ništa od Islamskog centra u Rijeci. Zato je ova fantastična fizička građevina zapravo duhovni spomenik bošnjačke pameti, visprenosti, požrtvovanosti i jedinstva. Nije svih 5.000 riječkih Bošnjaka upiralo u ovaj san, zasanjan još 60-tih godina, da u Rijeci bude džamija, mnogo je manje Bošnjaka stajalo iza te ideje, ali, time je značajnija njihova poruka svima nama – šta može uraditi, i kakve građevine može podići bošnjačko jedinstvo. Isto vrijedi i za Bošnjake koji podižu Islamsku kulturni centar u Grazu, na 12 dunuma zemlje, i za Bošnjake u Grand Rapidsu, koji su izgradili džamiju, i za mnoge druge Bošnjake izvan Bosne i Hercegovine, koji nisu ni brojni, ni finansijski moćni, ali su toliko jedinstveni i usmjereni ka zajedničkom cilju, da takvi bivaju jači od mnogih bošnjačkih gradova, u kojima Bošnjaci danas hodaju k’o guske u magli. Da ne navodimo primjere, da ne imenujemo, ali znamo da mnoge naše sredine, u kojima živi po 50.000 ili po 100.000 Bošnjaka nisu u stanju ni izbliza sagraditi takve spomenike bošnjačkom dostojanstvu, kakve grade manjinski Bošnjaci Rijeke, Graza ili Čikaga.

Bilo bi korisno da se bošnjačka postignuća u iseljeništvu podignu na nivo uzora i upute, da kao inspiracija nadahnu Bošnjake u Bosni i Hercegovini, kako bi se otrgnuli iz mlitavosti i mutavosti koju nam dejtonski režim nameće kao mjeru bošnjačkog opstanka, odnosno, nestanka. Naprotiv, bošnjačka mjera se ogleda u Islamskom centru Rijeka, jer ovo zdanje svjedoči o poduzetnosti i okretnosti bošnjačkog duha, koji u ambijentu slobode postiže najveće rezultate. A zašto tih rezultata nema u Bosni i Hercegovini? Zato što je naša zemlja pod dejtonskom okupacijom, zato što su Bošnjaci na udaru različitih oblika genocida, kao što je tjeranje žrtve da dobrovoljno prihvati status žrtve, pa i tako što će se odricati svoga identiteta, i što neće imati afinitet prema oblicima koji taj identitet njeguju. Islam je kičma bošnjačkog etnokulturnog identiteta, i drukčije ne može biti. Dejtonska represija nad Bošnjacima ubija volju za opstankom, nameće sumnju, otvara ambiciju za iseljevanjem i dobrovoljnim entičkim čišćenjem. Zato je važno da se Bošnjaci oslone na pozitivne primjere, da sebe ogledaju u ponosu i dostojanstvu, bilo da je riječ o Ahdnami Mehmeda Fatihu, o Rezolucijama iz 1941., ili o mogućnosti da posjete riječku džamiju, da stanu podno riječke munare i osjete ponos što su Bošnjaci.

Autor: Fatmir Alispahić
Izvor: Saff.ba

Arif Ključanin: Tragovi dobra

U velikom moru tragičnih sudbina obilježenih silovanjima, pokoljima i teško zamislivim oblicima nasilja, koji su se dogodili tokom proljeća i ljeta 1992. godine u Istočnoj Bosni, ističe se sudbina siročadi Damira i Amira iz Foče. Njihova tužna sudbina svakako je posebna, jer je tragedija svakog čovjeka posebna, i po Zlu, ali još više po maloj ljudskoj gesti koja ih je spasila.

Tragovi dobra

Priča se da su bogumilski didovi u osami svojih trošnih koliba, na maglovitim visovima bosanskih planina, uspjeli razviti složenu vještinu “čitanja“ ljudske sudbine i da su je jasno mogli slijediti i naprijed, prema budućim događanjima, i nazad, kroz zaborav prohujalih vremena sve do njenog izrastanja iz Božanske volje. Slijedeći godinama hirovite ritmove rađanja i umiranja u Bosni, stopu iza tragike života, tražili su potvrdu svoje vjere – tanke i krte opne što ih je držala nad prijetećim mrakom kosmičke i povijesne beznačajnosti – vjere u pobjedu Dobra. Jer, od iskona Dobro, što živi samo na treperavim zrakama svjetlosti, izloženo je proždrljivoj tami Zla čiji su prostori beskonačni. Odavno bi Dobro posustalo, svjetlost zgasnula, da se ne hrani i ne hrabri našom vjerom, i odavno bi naše duše bile ispunjene mrakom, hladnoćom i ništavilom da nema Dobra čije nam svjetlo ublažava boli trajanja.

Nakon pokolja što dolaziše sa Istoka i Zapada, silazili bi didovi sa planina pred preživjele i, ljubeći im rane govorili o Dobru, slabijem od novorođenčeta, koje će nemoćno izdahnuti ako mu ne ponude srce bez mržnje i vjeru, a kad nestane Dobra, nestaće i nas i Bosne. Nevjericu iz očiju preživjelih ispirali bi upornim hodom po rijetkim tragovima Dobra i molitvom. I tako Bosna bijaše sačuvana.

***

U velikom moru tragičnih sudbina obilježenih silovanjima, pokoljima i teško zamislivim oblicima nasilja, koji su se dogodili tokom proljeća i ljeta 1992. godine u Istočnoj Bosni, ističe se sudbina siročadi Damira i Amira iz Foče. Njihova tužna sudbina svakako je posebna, jer je tragedija svakog čovjeka posebna, i po Zlu, ali još više po maloj ljudskoj gesti koja ih je spasila. Telegrafski, priča njihovog života izgleda ovako:

Latif (1959.) i Fadila (1962.) iz sela Trošanj kod Foče, bismiletom su po običaju popratili rađanje svojih sinova Damira (1980.) i Amira (1989.). Ljeti, kad bi im se kućica izgubila u zelenilu bašče i pjevu ptica, u samo njima znanoj igri, sa djecom u naručju i sa smijehom tražili su stazu do soba sa mekim ćilimima i mirisom đula i bosiljka. Nenadano, ljeto 1992. godine ispunila je strašna igra Zla. Prvo su srpski vojnici odveli Latifa, vezanog kao psa, u neki od logora za muslimane gdje i priče nestaju. Nedugo poslije toga potjerali su ih iz kuće, a 3. srpnja sa manjom grupom žena i staraca Fadila je protjerana iz Foče. U naručju je nosila trogodišnjeg Amira, a drugom rukom je držala Damira. Na izlasku iz grada vojnici su počeli pucati po njima. Fadila je uspjela pretrčati tridesetak koraka kad ju je jedan metak pogodio u glavu, a drugi u pluća. Isti je metak ranio Amira u but. Pala je zajedno sa djecom ne ispuštajući ih ni mrtva. Djeca su isti dan prebačena u logor gdje je brigu o njima preuzeo jedan bračni par fočanskih Srba, dirnuti njihom sudbinom, a koji su tamo radili kao priučeni bolničari. Amiru je rana zarasla, ali u logorskim uvjetima djeca su vidno slabila. U nemogućnosti da muslimanskoj djeci pruže više nego što je srpska vlast propisivala, bračni par Kovačević odlučili su djecu krišom izvesti iz logora. Sa grupom žena, koje su transportirali za Novi Pazar, poslali su i djecu. Nakon dva mjeseca u Novom Pazaru se pojavila nana, Fadilina majka, koja je preuzela djecu. Krajem 1992. godine sa nanom djeca odlaze u Tursku, u izbjeglički kamp Kirklareli. U džepu kaputa starijeg djeteta pronađeno je pismo ljudi koji su se brinuli o djeci u logoru:

[su_box title=”Odobašić Damir i Amir” style=”soft” box_color=”#E5322C” radius=”6″]

Draga moja djeco,

Bez obzira na strahote rata i vaše tužne sudbine da u svojoj mladosti ostanete siročad, molim vas poslušajte moj savjet, savjet jedne majke:

– Nikad ne zaboravite ko ste, što ste i odakle ste!

– Volite se i pomažite jedan drugom!

– Budite ponajprije POŠTENI, vrijedni i radni ljudi

– Nikad ne mrzite ljude samo zato što su druge vjere i nacije, jer dobar čovjek je samo čovjek, ZAPAMTITE, a zli ljudi nisu ljudska bića – to su đavoli.

– Ti Damire, kao stariji brat, čuvaj svog Amira:

Voljela bih da postanete POZNATI ljudi i to po dobru.

I kad odrastete, kad osnujete svoje porodice ni tada ne zaboravite jedan na drugog. Imala bih mnogo toga da vas zamolim, nasavjetujem, ali to se ne može napisati na ovom parčetu papira i zato vas samo molim da postanete ČESTITI LJUDI. Ako kada uzmognete da mi se, odnosno, da nam se javite, javite se na telefon 01573-545 Foča, ili na adresu Kovačević Zorka-Zora i Kovačević Samibor, Moša Pijade 6, Foča. Ako ikada budete osjetili da vam možemo pomoći i tada nam se javite bez imalo ustručavanja.

Ponajprije, javite nam se preko radija – gdje ste i kako ste.

Neka vas Bog čuva.

Foča 6.8.1992.

 [/su_box]

U zlu koje je poklopilo Bosnu i Hercegovinu ovo dobroćudno i pomalo naivno pismo (a koja dobroćudnost danas nije naivna?) jedan je od malobrojnih tragova Dobra. Ono je kroz tužnu Amirovu i Damirovu sudbinu postalo skupocjena relikvija jedne vjere bez koje nije moguće postati Dobrim čovjekom. Kada su mi u Turskoj, prije osamnaest godina čitali ovo pismo bilo je puno izbjeglica, svi su plakali. Neki od dragosti što Dobra još ima, a neki iz nemoći da se u to rijetko Dobro povjeruje. Amir i Damir, vjerujem, čuvaju ovo pismo i sigurno će postati Dobri ljudi. Ako tako ne bude, ne samo da neće biti Bosne, neće biti ni svijeta!

Objavljeno: 20.8.2013.
Izvor:  www.behar.hr